Ideja ujedinjene Europe zaokupljala je europske mislioce i vojskovođe dugo kroz povijest, no svoj je politički okvir dobila 9. svibnja 1950. godine kada je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predstavio prijedlog ujedinjenja proizvodnje ugljena i čelika Francuske i Njemačke u jednu organizaciju kojoj bi mogle pristupiti i druge europske zemlje.
Na temelju toga prijedloga koji su podržale zemlje Beneluxa i Italija, Pariškim ugovorom iz 1951. godine stvorena je Europska zajednica za ugljen i čelik - preteča današnjoj Europskoj uniji. Svrha Zajednice nije bila ograničena samo na stvaranje zajedničkog tržišta ugljena nego se odnosila i na očuvanje mira u poslijeratnom razdoblju.
Suradnja članica dodatno se proširuje Rimskim ugovorima potpisanima 1957. godine, a kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euroatom). Njihov cilj je bio stvaranje ekonomske zajednice koja će počivati na slobodnoj razmjeni robe i usluga te slobodnom kretanju ljudi.
Ubrzo nakon ukidanja međusobnih carina 1968. godine šestočlanoj su se Zajednici odlučile priključiti Danska, Irska i Velika Britanija postavši punopravne članice 1973. godine.
Nakon pokretanja Europskog monetarnog sustava radi stabilizacije valutnih tečajeva zbog naftne krize, Zajednici su se pridružile 1981. godine Grčka, a 1986. godine Španjolska i Portugal.
Padom Berlinskog zida i demokratizacijom zemalja srednje i istočne Europe, zemlje članice su odlučile učvrstiti i produbiti međusobne veze, a rezultat je bilo stupanje na snagu Ugovora o Europskoj uniji 1993. godine potpisanog u Maastrichtu dvije godine prije. Ugovor pred zemlje članice postavlja program stvaranja monetarnog jedinstva do 1999. godine, europsko građanstvo, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Taj je ugovor dopunjen 1997. godine u Amsterdamu definiranjem politike i nadležnost Europske unije, posebice u pravosuđu, slobodnom kretanju osoba te na području zdravstva. U tom su razdoblju Uniji pristupile još tri članice: Austrija, Finska i Švedska.
Kao posljedica nove faze monetarne politike 2002. godine u optjecaj ulaze novčanice eura, a iz optjecaja se povlače nacionalne valute. U petom valu proširenja, u svibnju 2004. godine, nove članice Europske unije postaju: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija, čime Unija postaje dvadesetpeteročlana. Od 1. siječnja 2007. godine Europskoj uniji pridružile su se Bugarska i Rumunjska.
U listopadu 2004. godine šefovi država Europske unije potpisali su u Rimu Ugovor o Ustavu Europske unije koji je trebao zamijeniti sve prethodne sporazume i osigurati uspješno donošenje odluka unutar Unije. No Ugovor je u svibnju i lipnju 2005. godine odbačen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, pa je proces institucionalnih reformi Unije zaustavljen.
Dvije godine poslije, u lipnju 2007. na Summitu Europske unije u Bruxellesu, europski su čelnici uspjeli postići novi dogovor i predložili novi "reformski ugovor". U novom ugovoru, koji uklanja institucionalne prepreke za proširenje i omogućava lakše funkcioniranje Unije, zadržana je bit rješenja iz propalog ustava, među ostalim, uvođenje funkcije predsjednika Vijeća EU s dvoipolgodišnjim mandatom, uvođenje funkcije visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, koji će ujedno biti potpredsjednik Europske komisije, odlučivanje dvostrukom većinom glasova i smanjenje broja područja o kojima se odlučuje konsenzusom.