Od 1765. godine Sabor je pod svoj krov primio i zagrebačku županiju. Kako je županija imala vlastite urede, sudove i arhiv, saborska su se zasjedanja zbog nedostatka prostora održavala u Varaždinu u stanu bana ili u Zagrebu u biskupskom dvoru.

Sabor je sa zagrebačkom županijom tako zasjedao do 1807. godine kada je donesen zaključak da se kupi kraljevinska kuća u kojoj će se uz Sabor moći smjestiti i najviši sudovi i banovi. Na temelju toga zaključka,  godinu dana kasnije ban Ignac Gyulay prodao je saborsku palaču zagrebačkoj županiji i kupio kuću bana Ferdinanda Kulmera na zapadnoj strani Markovog trga, kako bi dobio novu kraljevinsku kuću za trajan stan banova, sjedište sudova, pohranu javnih spisa, kraljevinskih knjiga i saborskih zapisnika. No, tu ipak nije bilo dovoljno prostora za saborska zasjedanja, a takvim je rasporedom u prvom redu riješeno pitanje stana za bana pa je palača i dobila naziv „banska palača“, a kasnije „banski dvori“.

Zagrebačkoj županiji kraljevinska kuća na istočnoj strani Markovog trga više nije odgovarala, pa je 1839. godine kupila susjednu kuću na uglu od vlasnika Nikole Zdenčaja, a dvije godine kasnije i kuću na uglu Županijske i Opatičke od trgovca Franje Karničniga. Posao je povjeren arhitektu Aleksandru Brdariću koji je podigao veliku dvokatnicu, a nacrt predvorja i dvorane za saborska zasjedanja zadržan je i danas.

Iako je nova zgrada završena potkraj 1849. godine, Sabor je neke od povijesnih sjednica na kojima su donesene odluke o hrvatskom jeziku kao službenom, te o ukidanju feudalnih odnosa, morao održati u zgradi kazališta na uglu Markovog trga i današnje Ćirilmetodske ulice.