Lisabonski ugovor naziv je nove pravne osnovice za funkcioniranje Europske unije. Potpisan je 13. prosinca 2007., čime su završeni višegodišnji pregovori o institucionalnim pitanjima. Nacrt ugovora bio je poznat pod radnim naslovom Reformski ugovor.

Kada je u svibnju i lipnju 2005. godine na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj odbijena ratifikacija Ustavnog ugovora, Europska unija našla se u situaciji preispitivanja daljnjeg postupka donošenja ustava i njegova sadržaja. Unatoč tomu što je francuskom i nizozemskom referendumu prethodilo deset uspješnih ratifikacija, projekt političkog ujedinjenja zapao je u krizu jer je ugovor kojim se uspostavlja Ustav za Europu trebao stupiti na snagu tek nakon što ga ratificiraju sve države članice.

"Razdoblje razmišljanja" nakon referenduma završilo je u lipnju 2007. godine kada su čelnici 27 zemalja članica postigli dogovor o pokretanju pregovora o novom ugovoru o reformi europskih institucija. Tim je dogovorom odbačena ideja europskog ustava, a prihvaćen prijedlog novog instituta - Reformskog ugovora.

U Lisabonskom ugovoru zadržana su pojedina rješenja iz odbačenog ustava, ali su uvedene i neke novine. Ugovor je usredotočen na četiri temeljna cilja. Prvi od njih je demokratičnija i transparentnija Europa. U svrhu njegova postizanja jača uloga Europskog parlamenta uz istodobno veću uključenost nacionalnih parlamenata. U Lisabonskom ugovoru prvi put se govori o mogućnosti istupanja neke članice iz Europske unije.

Drugi cilj ugovora je učinkovitija Europa. To znači težnju k učinkovitijem i bržem procesu donošenja odluka. Ugovor uklanja institucionalne prepreke za proširenje i omogućuje lakše funkcioniranje Unije. Uvodi se funkcija predsjednika Vijeća Europske unije s mandatom od dvije i pol godine te odlučivanje dvostrukom većinom glasova i smanjenje broja područja o kojima se odlučuje konsenzusom.

Europa prava, slobode, solidarnosti i sigurnosti podrazumijeva davanje pravne snage do sada pravno neobvezujućoj Povelji o ljudskim pravima. Uz to zemlje potpisnice se u duhu solidarnosti obvezuju na zajedničko djelovanje u slučaju terorističkog napada na neku od zemalja članica ili u slučaju prirodnih ili ljudski izazvanih katastrofa.

Lisabonskim ugovorom Europska unija trebala bi dobiti jedinstvenu pravnu osobnost na međunarodnoj sceni, što je ujedno i posljednji veliki cilj ovog ugovora. Radi boljeg predstavljanja Europske unije i njezinih interesa u svijetu ugovorom je uvedena funkcija visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. On će ujedno biti potpredsjednikom Europske komisije.

Da bi Lisabonski ugovor stupio na snagu, sve članice Europske unije morale su ga ratificirati u svojim parlamentima te potom pohraniti ratifikacijske dokumente u talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova u Rimu. Proces ratifikacije završen je 3. studenog 2009. a ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine.

Lisabonski ugovor – kronologija

• lipanj 2007. – Europsko vijeće pozvalo na međuvladinu konferenciju s ciljem nadopunjavanja postojećih europskih ugovora

• srpanj – listopad 2007. – održana međuvladina konferencija

• 18. - 19. listopada 2007. – nacrt ugovora odobren na neformalnom sastanku Europskog vijeća

• 13. prosinca 2007. – novi europski ugovor potpisan u Lisabonu

• prosinac 2007. – studeni 2009. – ratifikacija Lisabonskog ugovora u 27 zemalja članica EU

• 1. prosinca 2009. – Lisabonski ugovor stupio na snagu