Naslovnica
Naslovnica Naslovnica
Naslovna
Mapa weba
English

Kontakt:


Hrvatski sabor
Trg sv. Marka 6
10 000 Zagreb

Tel.: 01/45 69 222
e-mail:
mediji@sabor.hr
          gradjani@sabor.hr

Znameniti govori iz povijesti saborovanja
 
Govor Stjepana Radića u Saboru 24. studenoga 1918.

Država i domovina su u pravici, slobodi i blagostanju...

Gospodo!
Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je, dakle, da neću govoriti radi vanjskoga efekta (uspjeha), kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to da se ne nadam da ću vas odvratiti od ovoga prijedloga i nagovoriti da prihvatite moj prijedlog. Ja se u tom posvema slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je kazao da zna unaprijed da vama razlaže uzalud. Govorim, dakle, zato da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato da pokucam na vašu savjest da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete strovaliti sav naš narod, a napose narod hrvatski.

Gospodo!
Ovdje se već izredao priličan broj govornika. I, gle, svi su govorili osim zastupnika Hrvoja kao da ovo nije dvorana Hrvatskoga državnoga sabora, kao da ovo nije ono hrvatsko branilište a ja velim i svetište, iz kojega se stoljećima toliko puta čula odvažna i mudra riječ na obranu pravice i prava, za bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih naroda slavenskih. I ne samo da se ni jedan govornik nije nimalo sjetio ni Hrvatske ni Hrvata, nego se svi govornici upravo natječu u tom da Hrvatsku izbrišu i poruše, da nas Hrvate najprije potisnu, a onda i pregaze. Ali najveća je pogreška i neoprostiv je grijeh u tom što se vidi da se svi ti govornici nisu u ratu ničemu naučili jer kao da ne vide naroda, kao da ne znaju za narod, pa zato svi govore baš protivno od onoga što naš narod hoće i treba.

Gospodo!
Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.

Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!
Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći da u svim tim zemljama živi ili, bolje da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu nećete ni da čujete, dapače ni o potpunom Jugoslavenstvu. Vi ste sada zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu, pa se onda čudite što su Talijani taj vaš rebus (svoje vrsti zagonetku) nazvali komedijom. Zar ima primjera u povijesti da se narodno ime piše kraticama? Može se skratiti ime pojedinoga zvanja, pojedine službe, pojedine stranke i organizacije, pa i pojedine države, ali ime naroda nikada se ne skraćuje, kao što se ne može skratiti prezime pojedine osobe, dakle još manje cijelog pojedinog naroda i to na ovakav neiskreni način. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra?

Gospodo!
Sav ovaj vaš rad u Narodnom vijeću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a nije ni pametan.
Vi niste upravo nikakvi demokrati zato jer nimalo ne marite za sve ono što je ovaj strahoviti rat učinio od našega naroda, a napose od našega seljaka.
Vi se ni najmanje ne osvrćete na to da je sav naš narod, a napose seljački narod hrvatski iz sve duše zamrzio militarizam tako da se to neda ni izreći, ni opisati.
Vi tako malo marite za to narodno mišljenje i uvjerenje te govorite i pišete da narod iz kukavštine i straha ne ide u vojsku.
Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemilice prodrmao, probudio i učinio čovjekom.
Vi nimalo ne uviđate kolika to mora biti odvažnost i mudrost kad sto i više tisuća Hrvata seljaka jedan za drugim ostavljaju frontu i neće da se više vrate na nju, nego jedni odlaze u "zeleni kader", a drugi upotrebljuju sva sredstva, i novac, i prijateljstvo, i varku, samo da više ne nose svoje glave na pazar na tuđu gospodsku zapovijed, tobože na obranu kralja i domovine. Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće. Naš je seljak toliko dozrio da zna svuda da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. I kad ga vi danas već i batinate po oružnicima i silom gonite da pristane uz vas, da nas, tobože, brani od Talijana, on govori ili barem misli da ste vi isto ono što su bili madžarski i njemački tlačitelji. A znate zašto? Zato, jer svaki i zadnji naš čovjek uvida ono što vam je do podne onako jednostavno, a ipak nepobitno dokazao zastupnik Hrvoj veleći: "Ili Italija ima uza se cijelu Antantu onda si mi sami ne možemo pomoći; ili Italija radi na svoju ruku i onda ćemo mi protiv nje uspjeti na temelju svoga prava; ni u jednom slučaju neće nam pomoći ni jedinstvena država, ni kraljevska vlada u Beogradu, ni itko drugi."

I vi sami to dobro znate, gospodo; znadete da ni Italija ni Antanta neće raditi po volji beogradske vlade. Vi vrlo dobro znadete da ondje gdje ne vrijedi pravo cijelog naroda, još manje može pomoći upliv jedne vlade i jedne osobe.

I premda vi to znate, vi znalice i hotice govorite neistinu da će naš narod propasti ili da će silno nastradati ako sada odmah navrat-nanos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade.

Vi, dakle, naš narod plašite kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete pridobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to pridobiti nećete, a nećete ih pridobiti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašeg centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: "E, ako Srbi uistinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku."

Ja sam, gospodo, već više puta u sjednicama ovoga Središnjega odbora potanko razlagao kako je rat učinio od naših seljaka republikance i kako je posve krivo misliti da sam tomu, tobože, "kriv" ja, da sam ja seljaštvo, tobože, "zaveo". Ja sam vam naročito iskreno ispripovjedio kako je i mene samoga veoma iznenadilo dakako ugodno kad sam na prvoj sjednici glavnoga odbora u ovo ratno doba, dne 27. srpnja 1918. opazio da su svi seljaci odlučno i oduševljeno za republiku, te su me već prije sjednice kad sam ulazio pozdravili poklicima: "Živio prvi republikanac", ciljajući tim očito na moj nedavni saborski govor u kojem sam dokazivao i dokazao da je hrvatski banski ustav posve republikanski, da je banovina Hrvatska zapravo isto što i republikanska Hrvatska, a hrvatski ban da je po pravom svom značenju zapravo kao neki predsjednik republike.

Ali vi to niste vjerovali, ili niste za to marili, kao što ne vjerujete i ne marite ni sada. A to je sve zato jer je vama demokracija prazna riječ; jer vama ni u snu ne padne na um da se ravnate po smislu te riječi, koja znači da se narod ima najprije pitati u svakoj važnoj stvari, da se svi državni poslovi imadu voditi prema narodnoj volji i potrebi, to jest da se kod nas mora vladati po volji i potrebi seljačke većine, a nipošto po samovolji neznatne gospodske manjine.

Tudinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar...

Gospodo!
Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita, barem koliko toliko.

Eto, vi niste htjeli sazvati cijelo Narodno vijeće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate da niti Narodno vijeće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhijske (gospodske) samovolje i nametljivosti.

Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cijelo Narodno vijeće? Zato, jer znadete da radite krivo i da bi se to odmah opazilo čim bi se vijećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja neću o tom duljiti, samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti.

Vi do te povijesti i do te državnosti ne držite posve ništa, tobože zato jer da smo mi Hrvati bili pod tuđincem i da je to, tobože, tuđinska povijest. Ali imate u tom dvostruko krivo. Prvo, imate krivo zato jer znalice i hotice prešućujete da smo se mi Hrvati barem mi na ljevici uvijek borili protiv toga tuđinca i da smo u toj borbi znali i pobijediti bar toliko da tudinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar.

To je jedno, a drugo je ovo: vi kao naobraženi ljudi znadete da povijest, da tisuću godina prošlosti imade i veliku moralnu (duhovnu) vrijednost bez obzira na politiku. Čovjeka koji zaboravi sve što je doživio; čovjeka koji radi kao da se ničega ne sjeća što je prije doživio, smatramo luđakom, kažemo da je pomjerio pameću. Hrvatski sabor neće da bude takov luđak i neće da zaboravi svoju prošlost, to manje što nema za to nikakvoga razloga. Evo, vi se rado pozivljete na našu naprednu braću Čehe. Pa pročitajte po¬ruke njihovoga prvaka Masaryka koji je inače mnogo pisao protiv povjesničkog prava  i vidjet ćete da i on neprestano naglašuje češko državno pravo, češke državne povjestničke granice, tisućljetnu češku političku i kulturnu (prosvjetnu) baštinu.

Ali ste, gospodo, osobito do skrajnosti neustavni s obzirom na sve ono što ste još do jučer govorili i pisali i vi i vaši predšasnici u svim vašim strankama koje su danas ovdje zastupane.

Da spomenem najprije vas, Slovence. Vi ste do neba digli viku sami od sebe i posve dragovoljno da ste vi jedna duša s nama Hrvatima i da se hoćete ujediniti s nama i na temelju našega hrvatskoga državnoga prava. U tom ste svi vi Slovenci bili složni, i klerikalci, dr. Šušteršić, dr. Krek, dr. Korošec, i liberalci, dr. Tavčar, Triller, Hribar, i radikalci, dr. Ravnikar i drugovi, pače i socijalisti. Tako su pisale sve vaše novine, u tom ste smislu dali potpisivati svibanjsku deklaraciju (od 30. svibnja 1918.) i, što je glavno, svomu ste narodu govorili da je to jedini spas za njega i na tom temelju, na zajednici, na narodnom i državnom jedinstvu Slovenaca i Hrvata dobili ste narodno povjerenje, došli ste i ovamo.

Ali vi ćete reći: "Mi ne samo da ostajemo na tom temelju već ga mi i proširujemo u narodno i državno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba." Dobro, dobro, ali jeste li vi za to i za takovo proširenje dobili ovlast i privolu od svoga naroda? Niste. Vi ga dapače niste za to ni pitali, vi ga za to ne kanite ni pitati, nego jednostavno tvrdite da slovenski narod hoće to što vi tu sada predlažete, tj. takvo narodno i državno jedinstvo sa Srbijom, po kojem će u Beogradu biti sva vlada i uprava, da Zagreb i Ljubljana ne budu uz Beograd i s njim, nego pod njim.

No ja vam ovdje čisto i bistro velim da to nije istina, i što još mnogo više vrijedi, još pred četiri dana vi ste sami kazali da to nije istina. Još pred četiri dana izjavio je dr. Remec na našoj sjednici ovoga odbora da se on "potpuno slaže s gospodinom Radićem i da izjavljuje u ime sveukupnoga naroda slovenskoga da su svi Slovenci republikanci".

Kad se gospodin Svetozar Pribićević na to okosio riječima: "Pa tu je eto i gospodin dr. Kramer, a on i njegova stranka nisu za republiku", ispravio se dr. Remec, zastupnik Sveslovenske pučke stranke, veleći: da on sada "u ime devet desetina slovenskoga naroda izjavljuje da su sve to republikanci". I premda vi Slovenci to dobro znadete, vi ipak, znalice i hotice, protiv volje svoga naroda, dakle posve neustavno, predlažete centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom.

A što da kažem za vas, gospodo Dalmatinci! Sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća od 7. do 12. vijeka čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska.
No vi ćete reći: "Mani tu staru povijest." Ali, gle posljednjih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politički ni uzdahnuo inače, već za sjedinjenjem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu državu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pružila zgoda da taj narodni hrvatski dalmatinski program oživotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i protiv naroda otcijepili od Hrvatske, te sad bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom. I još ste tako neustavni da vi ne kanite za tu stvar pitati narod, nego hoćete svoj novi program narodu u Dalmaciji jednostavno nametnuti, narinuti!

I vi, gospodo, Srbi Vojvođani, i vi ste posve zaboravili na program i vapaj neumrloga svoga prvaka Svetozara Miletića: "Trojednica naša uzdanica", te i vi sad od ove Trojednice pravite dvojednicu i hoćete da načinite nijednicu.

Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu...

Isto vi, gospodo, iz Bosne. Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak: "Vi Hrvati", kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat. Svi vi bacate pod noge sva svoja obećanja, sve svoje javne prisege narodu, sve što ste govorili i pisali, te sad hoćete da stvorite nešto o čem s narodom niste ni riječi govorili ni raspravljali, a kamoli bi narod bio o tom glasovao.
Znam što ćete mi svi odgovoriti: "Nadošlo je veliko doba, kucnuo je čas kad možemo oživotvoriti ono o čem smo stoljećima snivali, a o čem pod tuđom vlašću" vi volite govoriti: "u tuđem ropstvu" "nismo smjeli pravo ni sanjati."

Dobro. Pa što je to o čem se nije smjelo ni sanjati? Kod Srba je to ako je istina što govorite vi Srbi, ja čujem da nije da Srbija bude uvećana, proslavljena, da se kralj Petar kruni za cara, da obnovi Dušanovo carstvo. Druge misli srpski narod po vašem sudu nema. Ja, doduše, čujem da je i u Srbiji već sada većina republikanaca, ali tu sad nema braće iz Srbije, a vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo dušanovci, vi ste za veliku srpsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku "zavjetnu misao", za osvetu na sve strane, za devet Jugovića, za Kraljevića Marka itd. Mi Hrvati za to nismo.

Naš je hrvatski seljak a to je devet desetina hrvatskoga naroda u ratu postao potpun čovjek, a to znači da neće više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju. I vi, vas šaka gospode, vi se tomu protivite! I kad se tako protivite toj slobodnoj republikanskoj i toj pravednoj čovječanskoj želji, volji i potrebi svega našega naroda a napose naroda hrvatskoga, u kojega ime ja sada govorim vi niti časak ne mislite na to kako činite strahovitu krivicu i preveliku da oprostite glupost.

Strahovita je krivica kad vama baš ništa ne vrijede potoci mučeničke vi velite junačke krvi i Srba i Hrvata i Slovenaca, jer vi velite da je ta krv prolita za kralja Petra i za novo veliko kraljevstvo. Vama ništa ne vrijede sve suze, molitve i uzdisaji svih naših matera, žena, sestara i kćeri. Vi govorite da te suze imadu biti dragulji na kruni kralja Petra i sjajne zrake kraljevske neke slave i veličine! Vi nemate ili nećete da imate ni pojma da sav naš narod, napose naš narod hrvatski, želi, hoće, traži i zahtijeva da mu njegova prolivena krv donese onakvu pravu i potpunu republikansku slobodu kakvu je vidio i okusio mnogi naš čovjek u Americi, a one nebrojene nevine suze da mu pribave onakvu pravicu za kakvu se bore i kakvu će postići njegova seljačka braća u Rusiji.
I kad ste tako do skrajnosti nepravedni, onda, naravski, ne možete biti ni mudri.

Eto, tu je pročitan brzojav onih srpskih ministara koji su već u Beogradu. Ti ministri posve pametno kažu da su se voljni sastati i porazgovoriti s izaslanicima Narodnoga vijeća, i ono u čem se slože da Srbi predlože na odobrenje srpskoj skupštini (saboru), naši izaslanici čitavomu Narodnomu vijeću, a koliko se to napose tiče Hrvatske, i Hrvatskomu državnomu saboru.

Vama nije dosta taj prijedlog. Vama se žuri da svoju vlast što brže nametnete svemu narodu, a napose Hrvatskoj. I vi nimalo ne osjećate da je nepametno, da je nerazumno, da je upravo ludo činiti nešto i bez naroda, a kamoli protiv naroda. Vi niste ništa naučili ni od Tiszina ni od Vilimova pada. Vi ste tobožnjom revolucijom postali N. V. (Narodno vijeće) i vi očito mislite da je to sada novo "Njegovo Veličanstvo". A ja vam opet velim, što ste već toliko puta od mene čuli, da sada bez naroda nema nikakve stalne ni opravdane vlasti.

Znam, znam, vi držite da ste ne samo u narodu, nego da baš vi i zastupate narod. Ja sam vam dokazao da to niste. Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu; vi ste za staro bankrotirano nasilje i za gospodsku sebičnost i otimačinu. Vi, dakle, niste više ni u narodu, a kamoli da bi vi govorili u ime naroda. I zato iz ove vaše osnove neće biti ništa... Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskoga naroda i protiv njegove volje proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakvoga straha i srama vi ćete vladati na temelju starih austrijskih i madžarskih nevaljanih i nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. A možda ćete vladati bez ikakvih zakona, samo silom i samovoljom.

Narod će po svem tom vidjeti da vi niste njegovi, pa zato neće biti za vas. Kamo god ga pozovete, on vam se neće odazvati, a najmanje će vam se odazvati da vam dade svoje povjerenje i da ikada slobodnom svojom voljom prizna i odobri vaše nasilje i vašu prevaru. Za taj slučaj da vi uspijete, to jest da za tu stvar predobijete Antantu i da Antanta bude dosta nepametna i dosta jaka da vam pomogne, vi ni u tom slučaju nećete imati naroda za se.

Čim dođe do prvih izbora, kakvi god oni bili, za konstituantu ili obični sabor, narod neće više birati takve gospode koja su pogazila sva svoja obećanja i sve svoje programe i koja su mu, bez ikakvoga pitanja, narinula svu staru silu, krivicu i otimačinu. Narod će u sabor birati samo seljake od pluga i motike, a od gospode samo onakve ljude koji su i sada u ovoj najvećoj teškoći pristali uz narodno mišljenje, to jest uz republikansku slobodu i uz socijalnu (čovječansku) pravicu. I ja, koga vi bacate i isključujete iz svoje sredine, komu, dapače, i o glavi radite, ja ću, vidite, biti, ako bog da, kao riba u vodi ne samo medu seljaštvom hrvatskim nego i medu seljaštvom slovenskim i srpskim.

Ne srljajte kao guske u maglu…

Gospodo!
Završit ću onim o čem vi najviše govorite i pišete, a na što zapravo najmanje mislite, do čega vam je najmanje stalo: završit ću s narodnim jedinstvom.

Vas ima dosta koji dobro znate da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio naše narodno jedinstvo svih južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba i onda, prije 20 i više godina, kad je čovjek za to nosio glavu u torbi, ili kad je za to lako došao s onu stranu brave.

Vas ima dosta koji znadete napose to da sam ja u rujnu 1902. stavio na kocku život svoj, svoje žene i svoje djece, da javno i riječju i činom ustanem protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu, koji je sav bio i ogorčen i bijesan zbog one nepojmljive uvrede sa srpske strane, napisane nepromišljeno u beogradskom Književnom glasniku, a ponovljene ludo u zagrebačkom Srbobranu, da naša borba mora trajati do "istrage", tj. do uništenja, jednih ili drugih. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio: proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako da vam sada, poslije ovoga strahovitoga rata, velim dok nije kasno: Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih riječi o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod.

Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi, osobito poslije ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljaštva i radništva i građanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko vrijedi, koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu.

Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma.

Osobito o militarizmu i birokratizmu o činovničkoj sili i samovolji neće naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj opčini, u svome kraju. Da to uistinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samome narodu dati priliku da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas.

Gospodo!
Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava.

Gospodo!
Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima Slovencima, Hrvatima i Srbima kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države.

Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.

Gospodo!
Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.

Živjela republika!

Živjela Hrvatska!

Stjepan Radić (1871.-1928.)

Hrvatski političar (Trebarjevo Desno, 1871. Zagreb, 1928.); u politiku se uključuje vrlo rano, kada kao student sudjeluje u protumađarskim demonstracijama 1895. prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu. Školovao se u Parizu u Slobodnoj školi političkih znanosti. S bratom Antunom 1904. osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku koja kao Hrvatska republikanska seljačka stranka u razdoblju između dva svjetska rata postaje najjačom oporbenom strankom, a Stjepan Radić najpopularnijim hrvatskim političarom i najvećim oponentom tadašnjem jugoslavenskom režimu. Radićeva bespoštedna borba protiv vladajućeg unitarizma i Vidovdanskog ustava prekinuta je u beogradskoj Narodnoj skupštini 28. lipnja 1928. kada je na njega izvršen atentat od čijih je posljedica umro u kolovozu iste godine.

  Autor: Internet redakcija  


Vaši prijedlozi
Predložite teme iz povijesti saborovanja:
RSS20
Hrvatski sabor 2017. Pravne napomene
Powered by iSite