Odnosi Hrvatske i Europske unije počinju se razvijati međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske kao nezavisne i suverene države 15. siječnja 1992. godine. Nakon kratke suradnje na programu PHARE i pregovora o Sporazumu o suradnji, koji su prekinuti uoči vojne akcije „Oluja“ 1995. godine, odnosi Hrvatske i Unije intenzivirani su krajem 1999., a poglavito početkom 2000. godine osnivanjem zajedničke konzultativne radne skupine za izradu Studije o izvedivosti kao preduvjeta za početak pregovora o sklapanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).

Pregovori o SSP-u započeli su tijekom Zagrebačkog sastanka na vrhu šefova država i vlada zemalja članica Unije i država obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja u studenom 2000. godine. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju te Privremeni sporazum, kojim su do stupanja na snagu SSP-a regulirana trgovinska i s njima povezana pitanja između Republike Hrvatske i Europske unije, potpisani su 29. listopada 2001. godine. Hrvatski sabor potvrdio je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 4. prosinca 2001. godine, a Europski parlament i petnaest zemalja članica Europske unije učinili su to do rujna 2004. godine. Zaključivanjem dodatnog Protokola 7 u prosincu 2004. godine, SSP je proširen i na deset novih članica Europske unije. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju stupio je na snagu 1. veljače 2005. godine.

Nakon što je Hrvatski sabor 18. prosinca 2002. godine usvojio Rezoluciju o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, Hrvatska je u Ateni 21. veljače 2003. godine podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. U travnju 2003. Vijeće ministara EU dalo je Europskoj komisiji mandat da izradi mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvom. U listopadu 2003. godine Vlada Republike Hrvatske uručila je Europskoj komisiji odgovore na Upitnik sa 4560 postavljenih pitanja. Europska je komisija 20. travnja 2004. godine donijela pozitivno mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za punopravno članstvo u Europskoj uniji i predložila otvaranje pristupnih pregovora.

Na summitu u Bruxellesu 18. lipnja 2004. godine Europsko je vijeće Republici Hrvatskoj dodijelilo status kandidata za članstvo u Europskoj uniji, a u skladu sa zaključcima sastanka Europska je komisija 6. listopada 2004. objavila Pretpristupnu strategiju za Hrvatsku kojom se pojašnjavaju pojedinosti priprema i uvjeta za stjecanje punopravnog članstva.

Suglasje svih parlamentarnih stranaka o punopravnom članstvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji potvrđeno je usvajanjem Zajedničke izjave svih parlamentarnih stranaka o početku pregovora Republike Hrvatske i Europske unije u prosincu 2004., kao i u siječnju 2005. godine usvajanjem Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo u EU (2005.), zatim Izjave Hrvatskoga sabora i Vlade RH o zajedničkom djelovanju u procesu pregovora za članstvo u EU te Odlukom o osnivanju Nacionalnog odbora.

Na sjednici Vijeća ministara Europske unije 16. ožujka 2005. u Bruxellesu doneseni su Zaključci (Council Conclusions) kojima se usvaja Pregovarački okvir za Republiku Hrvatsku (Negotiation Framework - Luxembourg, 3. listopada 2005.).

Bilateralnom Međuvladinom konferencijom EU-Hrvatska 3. listopada 2005. svečano su otvoreni pristupni pregovori za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Pristupanje Europskoj uniji Zemlja koja želi postati punopravnom članicom Europske unije svoju namjeru iskazuje zahtjevom za članstvo koji predaje Vijeću Europske unije. Vijeće zadužuje Europsku komisiju da procijeni sposobnost ispunjavanja kriterija i uvjeta za pristupanje EU zemlje podnositeljice. Kriteriji koje svaka zemlja mora zadovoljavati poznati su javnosti kao kopenhaški kriteriji, a mogu se podijeliti na: političke, gospodarske i administrativne. Kod političkih kriterija riječ je o stabilnosti institucija, vladavini prava, zaštiti ljudskih prava i prava manjina te demokratskom uređenju. Kriteriji koje je donijelo Europsko vijeće na sjednici u Kopenhagenu 1993. godine uključuju i postojanje i funkcioniranje tržišne ekonomije koje mora biti u mogućnosti preuzeti pritisak tržišnog natjecanja i pravila europskog gospodarstva. Isto tako, svaka zemlja kandidatkinja mora biti spremna preuzeti sve obveze i odgovornosti glede ispunjavanja zajedničke politike i ciljeva Europske unije, a koji se prije svega odnose na stvaranje monetarne unije. Takozvani administrativni kriterij - poznat i kao madridski kriterij, utvrđen na sjednici Europskog vijeća 1995. godine - zahtijeva da zemlja kandidatkinja mora biti sposobna stvoriti uvjete za prilagodbu nacionalne upravne strukture mehanizmima funkcioniranja javne uprave u EU. Ako je mišljenje Komisije pozitivno, a Vijeće jednoglasno to podrži donošenjem pregovaračkog okvira, pregovori o pristupanju nove članice smatraju se službeno otvorenima. Nužan preduvjet u procesu pristupanja je donošenje pretpristupne strategije čiji je cilj pripremanje zemlje za buduće članstvo. Pretpristupna strategija uključuje mnogobrojne dokumente i mehanizme kao što su ugovori o udruživanju, sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, europski ugovori i konvencije, europska partnerstva, pretpristupna pomoć, sufinanciranje od strane međunarodnih financijskih ustanova, sudjelovanje u programima EU, u radu agencija i odbora EU, donošenje nacionalnog programa za usvajanje europskog zakonodavstva, izvješća o napretku te politički dijalog. Prvi korak u procesu pregovora je tzv. screening, odnosno analitički pregled i usuglašavanje zakonodavstva zemlje kandidatkinje sa zakonodavstvom EU. Screening se provodi po tematskim poglavljima, a na temelju pozitivnog izvješća o završetku screeninga za svako se poglavlje potom otvara proces pregovaranja. Njemu prethodi utvrđivanje pregovaračkih pozicija zemlje kandidatkinje. O napretku procesa pregovaranja Europska komisija kontinuirano izvještava Vijeće Europske unije i Europski parlament, a izvješća služe i zemlji kandidatkinji kao svojevrsni naputci o kvaliteti priprema za članstvo u EU. Kada su pregovori o svim poglavljima zaključeni, Vijeće Europske unije i zemlja kandidatkinja, na osnovi zaključaka pregovora, zajednički dogovaraju prijedlog ugovora o pristupanju Europskoj uniji. Prijedlog ugovora mora dobiti pozitivno mišljenje Europske komisije i potvrdu Europskog parlamenta prije nego se uputi svim državama članicama Europske unije da ga ratificiraju u skladu s vlastitim zakonodavstvom. Tek nakon završetka procesa ratifikacije ugovora o pristupanju u svim zemljama članicama, zemlja kandidatkinja postaje punopravnom članicom Europske unije.