.png)
Poštovani potpredsjednici Hrvatskoga sabora, poštovani izaslaniče predsjednice Republike, poštovani izaslaniče predsjednika hrvatske Vlade, poštovani gradonačelniče Grada Zagreba, poštovani zastupnici Hrvatskoga sabora, poštovani predstavnici Vijeća bošnjačke manjine i Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“, poštovani predstavnici vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, poštovani uzvanici, dame i gospodo,
svojom nazočnošću danas ovdje, prije svega kao čovjek, želim podijeliti sa svima vama ovaj trenutak sjećanja na sve žrtve stradanja u Srebrenici.
Danas smo se svi zajedno ovdje okupili da odamo počast svim žrtvama strašnih zločina u Srebrenici – da odamo počast tisućama nevinih ljudi koji su izgubili svoje živote te da im izrazimo naše najdublje poštovanje.
Dvadeset dvije godine su prošle od tragičnih događaja, ali sjećanja, sve ovo vrijeme – iz dana u dan, iz godine u godinu – nisu izblijedjela. Bol je još uvijek je ista, posebno obiteljima i najbližima žrtava.
U nama ostalima, na spomen Srebrenice i dalje prevladava isti osjećaj neshvaćanja – zašto i kako se takav barbarski zločin iz mržnje uopće mogao dogoditi. Tragedija Srebrenice, na žalost, još uvijek traje unatoč proteku vremena. Dok god se ne identificira i posljednja žrtva, ova tragedija neće biti završena.
Za nekoliko dana bit će pokopano još 70 identificiranih osoba, koji će naći smiraj uz 6 504 pokopane žrtve najvećeg zločina u Europi nakon 2. svjetskog rata. Među njima i sedam maloljetnika. Sve su to bili životi ispunjeni osjećajima koje svako ljudsko biće poznaje – osjećajima nade, sreće, straha, ljubavi ili prijateljstva. I onda najednom, jednim okrutnim činom, njihovi životi iznenada su svedeni na ništavilo. Životi iza kojih je ostala samo tjeskobna tišina. I bol.
Stoga smo danas ovdje da odamo priznanje i majkama iz Srebrenice koje se sve ove godine bore da pronađu svoje najbliže, da približe svijetu srebreničku istinu i da čuvaju uspomenu na sve njezine žrtve.
Zločini u Srebrenici mogli su se predvidjeti, a oni koji su mogli, nisu ih spriječili – i to je najcrnja strana srebreničke priče. I veliki grijeh međunarodne zajednice.
I zato Srebrenica mora biti priziv našoj svijesti da ju ne smijemo zaboraviti, zbog istine i njezinog otkrivanja, zbog osvješćivanja i priznavanja zločina.
I sve dok to ne postignemo tragedija Srebrenice neće biti okončana. Iako je u Haagu optužen jedan dio odgovornih, mnogi izvršitelji zločina još uvijek su na slobodi.
Na nama je svima da nastavimo pružati potporu utvrđivanju odgovornosti za počinitelje ratnih zločina inzistirajući na pronalaženju svih nestalih. To dugujemo žrtvama i njihovim obiteljima. To dugujemo budućim naraštajima, ali i cjelokupnom čovječanstvu.
Iako je u Srebrenici izvršen genocid, ima onih koji to poriču. I zato svi zajedno moramo biti složni u utvrđivanju istine – to mora biti naša svakodnevna pojedinačna i kolektivna zadaća.
Naša pojedinačna i kolektivna zadaća mora biti i čuvanje sjećanja – jer zaborav i ravnodušnost su najveći neprijatelji. Naša odgovornost mora biti i borba za pravdu, poštivanje dostojanstva i prava svakog čovjeka i prenošenje tih vrijednosti na buduća pokoljenja.
Danas smo se ovdje okupili ujedinjeni u istoj želji – da kažemo svakom zločinu nikada više. Da kažemo – nikada više Srebrenica, nikada više Vukovar i Škabrnja i sva druga mjesta patnji.
I zato neka nas srebrenički cvijet "Sjećanje" uvijek na to podsjeća. Hvala vam.