.png)
Poštovani predsjedniče Europske pučke stranke, poštovani članovi Europskog parlamenta, poštovani predstavnici crkava i vjerskih zajednica, poštovani uzvanici, dame i gospodo,
iznimno mi je drago što mogu sudjelovati u razmjeni mišljenja o tome kako dijalog, međureligijsko razumijevanje i suradnja mogu pridonijeti rješavanju globalnih izazova te o ulozi religije u procesima europskih integracija.
Svakodnevna događanja u Europi i svijetu pokazuju nam da religije, odnosno crkve, vjerske zajednice i njihove institucije, mogu pridonijeti pronalaženju odgovora na brojna društvena, politička i kulturna pitanja. One mogu pomoći u stvaranju, uzajamnom približavanju i zaštiti temeljnih društvenih vrijednosti, promičući ih među svojim brojnim pripadnicima i potičući ih na zajedničko djelovanje. Međutim, taj obuhvatniji društveni utjecaj moguć je jedino ako se ostvari u široj društvenoj suradnji i dijalogu te na temelju međusobnog poštivanja i razumijevanja. A da religije imaju pravo uključiti se u društvene i političke rasprave govori i članak 17. Ugovora iz Lisabona koji, da podsjetim, prepoznaje njihov identitet i poseban doprinos, te drži da Europska unija mora održavati otvoren, transparentan i redoviti dijalog s crkvama i organizacijama.
Pojava novih demokracija i povratak javnog djelovanja njihovih crkava, nakon pada komunističkih režima, iziskivali su potrebu da se europskoj integraciji „udahne duhovnost“ i da vjerske zajednice daju svoj doprinos europskom ujedinjenju. Postalo je jasno da treba razvijati religijsku kulturu koja će u vlastitu viziju Europe i svijeta znati uključiti i pripadnike različitih vjerskih tradicija i njihove duhovne i moralne vrijednosti. U tom smislu, europski demokratski pluralizam treba biti dodatno obogaćen za nova promišljanja o određenim društvenim pojavnostima jer Europa, ali i svijet moraju se gledati u svoj njihovoj univerzalnosti koja uključuje različitosti. A upravo je obrana i poštivanje tih različitosti u središtu zajedničkog djelovanja u Europskoj uniji. Braneći i poštujući pravo na vjeru i slobodu vjerskog izražavanja, branimo i ljudsko dostojanstvo. Branimo i poštujemo različitosti, međusobno razumijevanje, snošljivost i dijalog. Branimo načela jednakosti, nediskriminacije i univerzalnosti. U konačnici, time branimo opće i zajedničko dobro – demokraciju, vladavinu prava, mir i stabilnost i ono na čemu Europska unija počiva, a to su europske vrijednosti.
Ovdje je važno naglasiti da Povelja Europske unije o temeljnim pravima izrijekom jamči pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, kao i „slobodu, pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praksom i obredima“. Osim toga, iako se to danas često osporava, Povelja jamči i „pravo roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima“, koje se poštuje „u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje takve slobode i prava“.
Papa Ivan Pavao II. u svojoj pobudnici Ecclesia in Europa 2003. je naglasio: „Vjera, i to ona kršćanska, oblikovala je kulturu Europe i neodjeljivo se ispreplela s njezinom poviješću te se potvrdila kao religija samih Europljana. Duhovno lice Europe postupno se obrazovalo zahvaljujući Crkvi te je od nje dobila najbolje u svojoj humanističkoj, intelektualnoj i umjetničkoj kulturi. Crkva je širila i učvršćivala one vrijednosti koje su europsku kulturu učinile sveopćom. I da bez obzira na složenost pitanja europskog identiteta, vjera, njezina duhovna baština i moral su u zajedničkim korijenima tog identiteta.“ A vjera, posebno ona kršćanska, pokazala se tijekom povijesti Europe kao spona jedinstva. I to jedinstvo i dubinu vjere nalazimo na početku stvaranja ujedinjene Europe kod njezinih utemeljitelja koji su vidjeli zajedničku budućnost utemeljenju na zajedničkom prevladavanju podjela i gradnji mira i zajedništva.
Međutim ta je dubina tijekom godina iščeznula. To je posebno došlo do izražaja prilikom rasprava o ustavu Europe i neprihvaćanja veze današnje pluralističke Europe i korijena kršćanstva, odnosno neprihvaćanja temelja na kojima ona počiva. Nisu se slušali glasovi autoriteta poput pape Ivana Pavla II. koji je naglašavao da „religiozno nasljeđe Europe može dati poseban doprinos u njezinom razvoju, danas i u budućnosti, jer ono ne predstavlja opasnost za sekularnost države i institucija Unije već njihovo obogaćivanje“. Za njega je „povijest Europe jedna velika rijeka u koje utječu mnogi rukavci, no različitost tradicija i kultura sačinjavaju njezino bogatstvo.“ Odnosno, Europa je jedan pluralistički prostor s više pogleda, u kojem vlada etički, kulturni i religiozni pluralizam, ali kojem bi zajednički cilj trebao biti dobro svih. Tijekom cijelog svog pontifikata papa je poticao odgovorne da izgrađuju Europu ljudi i naroda poštujući njezinu raznorodnost te kulturno i društveno bogatstvo. I kasnije, papa Benedikt XVI., i papa Franjo, posebno u svom govoru u Europskom parlamentu 2015., pozivali su da ujedinjena Europe pronađe ponovo svoju „dušu“ koja je čvrsto uporište europskog jedinstva.
Dame i gospodo,
podsjetimo se da je papa Ivan Pavao II. prvi počeo govoriti o cjelovitoj Europi i to u vrijeme dok su zemlje istočne Europe još bile pod komunističkim režimom. Zalagao se za Europu od Atlantika do Urala ističući da je Europa plod dviju komplementarnih tradicija, kršćanskog Istoka i Zapada. Bilo mu je nezamisliva Europa koja ne bi disala punim plućima ujedinivši u zajedništvu i solidarnosti svoj Istok i Zapad.
Upravo na prostoru istočne Europe, u nedemokratskom razdoblju, vjera je odigrala značajnu ulogu. Bila je simbol nacionalnog jedinstva, kohezije, opstojnosti i otpora totalitarnim režimima.
Ovdje posebno ističem dva izazova s kojima se susrećemo danas i na koja, na žalost, još nemamo odgovora kako ih u potpunosti prevladati. S jedne strane, živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti, moralnog relativizma i nekontrolirane primjene napredne tehnologije, koji povlače sa sobom „gubitak duše“. Sve te negativne vrijednosti stvaraju kod ljudi i osjećaj nesigurnosti, neizvjesnosti i straha uz izostanak razumijevanja da vjera može biti ona pozitivna snaga koja može pomoći čovjeku u prevladavanju tih strahova jačajući njegov identitet. Taj „gubitak duše“ i otuđivanje čovjeka možemo povezati s materijalističkim konceptom uz koji vežemo jačanje pogleda na svijet u kojoj nema mjesta za duhovno, vjeru i identitet.
S druge pak strane, postoji strah od pojave „islamizacije Europe“, posebno nakon velikog vala izbjeglica kome je Europa svjedočila, kao humanitarne posljedice ratova na Bliskom istoku.Taj strah je prije svega povezan sa (ne)sigurnošću i (ne)stabilnošću same Europe. I tu se postavlja pitanje kako osigurati zajednički život, odnosno „suživot“. Jedan od uzroka koji je zasigurno otežao integraciju Muslimana u Europi leži u činjenici da Europa „nije dovoljno vrednovala vjerski element kako sastavni dio svog identiteta, svoju vlastitu tradiciju i povijest oslobađajući se tako mnogih manipulacija i strahova“.
Ovdje mogu navesti pozitivan primjer Hrvatske. Danas, kada smo svjesni promjena koje pogađaju muslimanski svijet, upravo hrvatski model zajedničkog života Islama i hrvatskog demokratskog društva može biti jedan od provedivih modela u zemljama u kojima postoje brojne nesnošljivosti. Naime, Hrvatska i Islamska zajednica u Hrvatskoj imaju potpisane ugovore kojima je definiran njezin status i prava čime se omogućuje potpuna integriranost Islamske zajednice u hrvatsko društvo. I to je prednost i Islamske zajednice u Hrvatskoj i Hrvatske kao zemlje koja promiče univerzalna načela demokracije i ljudskih prava u duhu dijaloga i otvorenosti.
Za kraj, želio bih naglasiti da, u trenutačnom promišljanju o tome kakvu Europsku uniju želimo, trebamo stalno imati na umu zašto i kako je nastala. Ona se dugo izgrađivala, možda je nesavršena, ali je izraz suradnje, zajedništva, dijaloga i solidarnosti i kao takva najbolji odgovor na sve globalne izazove. Da bi ju se učinilo ujedinjenijom, snažnijom i demokratskijom, potrebno je stalno jačati njezine vrijednosti i njezinu ljudsku dimenziju. Potrebno je jačati njezino zajedništvo, koje crpi snagu iz bogatstva različitosti. A za to nam je potrebna jaka vjera, svijest o vlastitom kulturnom identitetu i religioznoj tradiciji.
Ili kao što je naglasio papa Ivan Pavao II.: „Želi li se Europskoj uniji podariti dugotrajnija stabilnost, nužno je da se ona osloni na etičke temelje koji su nekoć tvorili njezinu osnovu“. Odnosno papa Franjo u svojem govoru u Europskom parlamentu: „Došlo je vrijeme da zajedno gradimo Europu koja ne počiva samo na ekonomiji, nego na svetosti ljudske osobe, na nepovrjedivim vrijednostima … Europu koja hrabro prihvaća svoju prošlost i s povjerenjem gleda u budućnost. Došlo je vrijeme da potaknemo Europu koja predvodi i koja je nositeljica ljudskih vrijednosti i vjere…“.
Zahvaljujem.