.png)
Poštovane gospođe i gospodo, sukladno stavku 2. članka 4. Poslovnika Hrvatskoga sabora pripala mi je dužnost i čast obratiti vam se. Sada mi dopustite da se prema već uvriježenoj tradiciji obratim Saboru.
Poštovane gospođe i gospodo, cijenjeni gosti, prije nego što krenemo na radni dio sjednice želim iskoristiti ovaj svečani trenutak demokracije kako bih se kratko osvrnuo na rad 8. saziva Hrvatskoga sabora.
Razdoblje u kojem sam imao čast predsjedati ovom visokom domu bilo je turbulentno i u političkom smislu značajno različito od prethodnih razdoblja. Trajalo je ni pola godine i bilo je obilježeno mnogim lutanjima u politici iako je trenutak bio takav da se tražila jasna vizija i jedinstvo te zajedništvo kojem, na žalost, nismo svjedočili.
Na mnogo toga što smo u tom kratkom vremenu učinili ponosan sam, no istodobno sam duboko svjestan da smo mogli i morali učiniti mnogo više i za mnogo toga mi je žao što smo propustili učiniti. Naime, Sabor kao vrhovno tijelo parlamentarne demokracije suodgovoran je za sve ono dobro što se događalo ne samo u ovih šest mjeseci već i u cijeloj kratkoj četvrtstoljetnoj povijesti Hrvatske, ali i za ono što nije bilo baš tako dobro, odnosno što je moglo i trebalo biti bolje.
Ustrajnost demokratski izabranog višestranačkog Sabora u obrani hrvatskog suvereniteta i identiteta koja je okrunjena proglašenjem Božićnog Ustava i donošenjem odluka kojima je Hrvatska pod vodstvom svog prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana konačno ostvarila punu neovisnost i samostalnost, obranjenu životima 15 000 njezinih građana u srbočetničkoj agresiji, nadajmo se i posljednjem nasrtaju na hrvatski suverenitet i nacionalni identitet, treba biti uzor parlamentarne demokracije. Priznajmo sami sebi da to u posljednjem razdoblju nismo uvijek bili.
Upravo zbog svih onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku i koje nikada ne smijemo zaboraviti, moramo biti - kao što je svojedobno rekao Abraham Lincoln - „ni prema kome zluradi i prema svima milosrdni“. Nije to, međutim, uvijek lako, ali moramo biti takvi ponajprije zbog sebe i svojih potomaka. Mnoge diskusije su se u prošlom sazivu Sabora, umjesto o gospodarstvu, investicijama, demografskoj obnovi i pronatalitetnoj politici, nezaposlenosti i ostalim ključnim i životnim pitanjima koja muče hrvatske građane, vodile o događajima od prije 70 ili 75 godina, a da pritom ništa konkretnoga nije učinjeno barem na pokušaju rasvjetljavanja, primjerice, zločina koji su se dogodili nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kad već za to očito nije bilo prave političke volje, a nema se dojam ni da će je ubrzo biti, nadam se da će se ovaj sastav Sabora voditi riječima Adolfa Suáreza, španjolskog premijera koji je proveo tranziciju te zemlje iz diktature frankizma u parlamentarnu demokraciju: „Za stvaranje demokracije važno je ostaviti na miru pepeo prošlosti i okrenuti se zidanju temelja budućnosti.“ I mi to moramo načiniti ne samo zbog sebe već još više zbog svojih potomaka.
Zbog svojih potomaka moramo i dalje razvijati parlamentarnu demokraciju jer samo u pravoj istinskoj demokraciji i poštivanju osobne slobode svakog pojedinca da misli i kaže sve što želi i u što vjeruje, ako to ne ugrožava drugog pojedinca, naša domovina može ostvariti sve svoje snove, snove niza generacija koje su zamišljale život u slobodnoj, neovisnoj Hrvatskoj, snove poput onog kojeg je izrekao Eugen Kumičić u čast sedamdesetog rođendana dr. Ante Starčevića: „Krasna zemlja u kojoj živimo, i more koje cjeliva njezine obale, i mi svi ovdje i svi ostali Hrvati, i naš milozvučni i sjajni, stari i uvijek mladi hrvatski jezik, i to je naša domovina. Sva naša prošlost, sadašnjost i budućnost, svi naši umnici i junaci, mrtvi i živi i oni koji će se roditi od hrvatske majke, i to je naša domovina“. Za tu domovinu ništa nije i ne smije biti teško učiniti, nijedna žrtva ne može biti prevelika, za tu i takvu domovinu moramo biti bolji, uspješniji, pošteniji, tolerantniji jedni prema drugima, moramo svim silama nastojati postići konsenzus oko dugoročnih i strateških pitanja važnih za opstanak Hrvatske kao države i kao nacije.
No, u kratkom razdoblju od nepunih pola godine tijekom 8. saziva Sabora učinjene su i dobre stvari. Ponosan sam što smo uspjeli vratiti pokroviteljstvo obilježavanja stradanja nevinih hrvatskih žrtava u Bleiburgu i time konačno prekinuti podjelu nevinih žrtava na „naše“ i „vaše“ od kojih su jedne očito smatrane „vrjednijim“ od drugih, odnosno prekinuti ignoriranje europskih i općecivilizacijskih standarda o podjednakoj osudi svih totalitarnih režima, pa tako i komunističkog, i činjenicu da je zločin uvijek zločin i samo obični zločin, bez obzira na to kojom se ideološkom krinkom pokušavao prikriti.
Ponosan sam što obilježavanje proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac u spomen na sve stradale i zločine koji su se dogodili u tom logoru ove godine nije bilo ispolitizirano niti političkim govorima niti neprimjerenim ponašanjem zlorabljeno u svrhu bilo koje političke opcije već je to učinjeno s dostojanstvom koje priliči takvom događaju. Ponosan sam što smo prvi put ove godine u Hrvatskom saboru obilježili Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Naime, odlukom da se taj dan u Hrvatskoj proglasi spomendanom, Sabor je još u lipnju 2011. godine, donijevši Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. 1990. godine izrazio svoju jasnu osudu ne samo nacističkih i fašističkih već i komunističkih zločina, ali nikada prije taj spomendan nije bio obilježen u Hrvatskom saboru. Nadam se da će se ubuduće redovito obilježavati.
Ponosan sam što smo u Saboru obilježili 100. obljetnicu službenog pravnog i institucionalnog priznanja islama u Hrvatskoj. Isticanje da su muslimani u hrvatskoj javnosti prepoznati i cijenjeni kao autohtoni, potpuno integrirani i tolerantni ljudi i sastavni dio hrvatskog života i kulture kojoj su mnogi od njih bitno pridonijeli osobito je važno u ovo vrijeme porasta vjerskih netrpeljivosti u mnogim dijelovima svijeta, pa i nekima nama vrlo blizim, uključujući i neke europske zemlje, posebice pod utjecajem migrantske krize. Upravo je stoga važno da model odnosa u Hrvatskoj između države i Islamske zajednice ponudimo kao primjer i rješenje za mnoge zemlje koje danas imaju problema u odnosima između države i islamske zajednice, kako one neislamske zemlje s islamskim stanovništvom tako i one islamske sa svojim građanima neislamskih vjeroispovijesti.
Ponosan sam i na to što je Sabor, barem dijelom svojim odlukama sudjelovao u početku gospodarskog oporavka Hrvatske kojem zorno svjedočimo jer je nakon više godina smanjivanja BDP porastao, a razina javnog duga smanjena je za oko 5 milijardi kuna. Nerijetko sam se pitao slušajući poneke rasprave u Saboru želimo li mi kao društvo uistinu prosperitet, socijalnu pravdu, zaštitu potrebitih i nemoćnih, pravednost i meritokraciju ili nam sve to služi samo kao zgodne uzrečice u trenutcima kada nam zatrebaju. A trebali bismo upravo takvo društvo željeti i nastojati ostvariti. Trebali bismo ostvariti ono što je savjetovao još davno otac hrvatske književnosti Marko Marulić: „Održavajte sabore, o stvarima općim se savjetujte. Po redu, zakonu, po pravdi, iskreno, početno odlučujte. Nikakva strast i mržnja nek dušu vam ne mori. I nepristrano osluhujte savite, ča narod vam ih zbori“. Kad bismo se toga uvijek držali, uvjeren sam da bi i ovaj Sabor bio više cijenjen među građanima koje predstavlja.
U svome radu zastupnici trebaju biti i proaktivni i hrabri i uvijek se prisjećati stihova Dantea Alighieria da su „najmračnija mjesta pakla rezervirana za one koji zadrže svoju neutralnost u kriznim vremenima”. A sada su upravo takva vremena i ona traže jasan odgovarajući politički odgovor. Da bismo to ostvarili parafrazirat ću Charlesa W. Pickeringa: “Zdrava demokracija zahtijeva časno društvo. Trebali bismo biti časni, velikodušni, tolerantni i puni međusobnog uvažavanja.“
Čast, čestitost, poštenje, odricanje od sitnih, osobnih ili skupnih interesa, osobito političara i državnika, jedino mogu ovu zemlju pokrenuti u pravom smjeru. Duboko sam uvjeren da će se to dogoditi i ja ću osobno uložiti sve svoje sposobnost i napore da pomognem budućem predsjedniku Hrvatskoga sabora i cijelom ovom visokom domu i hrvatskoj Vladi da to zajedno ostvarimo, a nadam se da će to učiniti i svi ostali zastupnici. U tom nastojanju, čuvao vas sve dragi Bog, čuvao nam ovaj Hrvatski sabor, čuvao sve zastupnike i zastupnice, sve Hrvatice i Hrvate, sve hrvatske građanke i građane i jedinu nam i vječnu Hrvatsku.