.png)
Poštovana gospođo predsjednice Narodnog sobranja, Cačeva, poštovana gospođo i gospodo potpredsjednici Narodnog sobranja, uvaženi zastupnici, dragi kolege.
Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo obratiti vam se danas, ovdje u Narodnom sobranju, u povodu ratifikacije Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Želim naglasiti kako je Bugarska prva zemlja koju sam posjetio u funkciji predsjednika Hrvatskog sabora i to kako bih prisustvovao ovoj sjednici na kojoj ste još jednom pokazali svoju potporu Hrvatskoj i njezinom putu u Europsku uniju.
Naše dvije zemlje imale su sličnu povijest, slične probleme i bile su suočene sa sličnim preprekama. Činjenica da ste postali članicom NATO saveza i Europske unije šest godina prije nas, nije nas udaljila već je dala dodatni impuls našim bilateralnim odnosima. Kažu da u politici nema prijateljstva – samo interesa, ali dopustite mi da hrvatsko-bugarske odnose nazovem upravo tako - prijateljskima jer se možemo razumjeti skoro bez prevoditelja, pripadamo istoj regiji jugoistočne Europe i zajednički radimo na njezinoj stabilnosti i napretku.
Dopustite mi da odem još malo dalje u našu zajedničku prošlost. Još u XIII st., 1230.g. bugarski car Ivan Asen II. dubrovačkim je trgovcima dopustio trgovanje i kretanje po cijelom teritoriju bugarskog carstva, a ugovor iz 1253. između Bugarske i Dubrovačke Republike je među najstarijim sačuvanim međudržavnim ugovorima u našim državama. Osam stoljeća kasnije, naši će bilateralni odnosi, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju dobiti još jedno šire, europsko područje za buduću suradnju.
U posljednja dva desetljeća Hrvatska je prešla dug i mukotrpan put od stjecanja i obrane svoje samostalnosti, do članice NATO saveza i Europske unije. Nakon pada Berlinskog zida kada su započele duboke i teške, ali i bespovratne demokratske promjene u centralnoj i istočnoj Europi, Hrvatska se suočila s krvavim raspadom državne zajednice kojoj je do tada pripadala. Na žalost, Slobodan Milošević i njegov režim nisu pristali na miran razlaz, kao što su to nekoliko godina kasnije učinile Češka i Slovačka, već je pokrenuo rat čije će se posljedice sanirati još godinama kasnije. Hrvatska je 1991. proglasila samostalnost, a iduće četiri godine borila se da tu samostalnost obrani. Više od deset tisuća ljudi izgubilo je živote, gospodarstvo je bilo devastirano. Zajedno s međunarodnom zajednicom i misijom Ujedinjenih naroda, mirnim putem vratili smo i područje oko Vukovara. Misija pod nazivom UNTAES uspješno je završena 1998. godine.
Iako je Hrvatska, kao dio nekadašnje Jugoslavije, imala puno više slobode nego li građani u državama iza tzv. željezne zavjese, i iako je i gospodarstvo, barem u Hrvatskoj, bilo u boljem stanju nego li ono u zemljama istočne i centralne Europe, rat nas je unazadio. U godinama kada su zemlje počinjale svoj put prema željenoj i očekivanoj demokratskoj Europi, Hrvatska se četiri godine branila od agresije Miloševićeva režima. Rat nas je zaista zaustavio na putu demokratizacije i tek smo početkom 2000. zaista odlučno krenuli putem europskih integracija ili, bolje rečeno, krenuli smo kući – u Europu.
U isto vrijeme započeli smo dugotrajan i teški proces normalizacije sa susjednim državama i to ne samo zato jer su regionalna suradnja i dobrosusjedski odnosi jedan od postulata suradnje u Europskoj uniji već i zato što smo duboko svjesni da je to u našem nacionalnom i državnom interesu. Hrvatska sada uspješno surađuje sa svim susjednim zemljama, kao i s onima s kojima je dugi niz godina imala neke otvorene probleme. Ta suradnja nije uvijek bila bez prepreka niti je uvijek bila uspješna, ali ona je jedan od prioriteta naše vanjske politike i želim poručiti s ovog visokog mjesta, kako Hrvatska neće dopustiti niti će ikada bilateralne probleme koristiti kao moguću kočnicu na putu europskih integracija svojih susjeda.
Hrvatska je 2003. godine predala molbu za članstvo u Europskoj uniji, a pregovore smo započeli krajem 2005. Tijekom skoro šest godina pregovora, u 35 poglavlja imali smo više od 350 mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja. U tih šest godina naših dvadeset i sedam partnera prepoznali su naše napore u donošenju i provođenju teških reformi posebno onih na području pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. No, želim istaknuti kako završetkom pregovora nije završen i cijeli posao vezan uz reforme. Hrvatska će nastaviti raditi na reformama, jer kao i u svemu u životu – uvijek ima prostora za napredak. Punopravno članstvo u Europskoj uniji nije konačni cilj i nije samo sebi svrha, ono je samo poticaj daljnjim naporima kako bismo našim građanima omogućili bolji život na svim područjima – od gospodarstva i obrazovanja do kulture i znanosti.
Da, pregovori su bili teški, ali pokazali smo svoju iskrenost i vjerodostojnost i smatram da je Hrvatska sada bolja nego što je bila prije pregovora. Pokazali smo da su zakoni isti za sve naše građane i da se zakon primjenjuje jednako na sve neovisno o nečijem društvenom statusu, političkoj funkciji ili materijalnom bogatstvu. Jednakost pred pravdom, beskompromisna borba protiv korupcije i organiziranog kriminala danas je u Hrvatskoj nešto sasvim prirodno i normalno, rekao bih da je pravilo, a ne samo izuzetak. Građani danas jasno vide što je to pravna država i zbog čega je važno imati sustav koji štiti svakog pojedinca bez obzira na njegov položaj, dob, spol ili etničku pripadnost.
Također, svojim odnosom prema susjedima dokazali smo da ujedinjene Europe nema bez integrirane regije Zapadnog Balkana jer nitko ne može biti usamljeni otok u europskom moru.
Bugarska je svoju potporu regiji pokazala i dokazala puno puta tijekom ovih proteklih dvadeset godina. Bili ste među prvima koji ste priznali neovisnost Hrvatske, a onda i ostalih republika bivše Jugoslavije. Bili ste jedan od začetnika Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi. Bili ste među prvim državama koje su ratificirale NATO Protokol za pristupanje Hrvatske, a evo danas sam sretan i ponosan što ste prva država u kojoj sam svjedočio ratifikaciji hrvatskog Pristupnog ugovora.
Uvaženi zastupnici,
hrvatski su građani prije nešto manje od mjesec dana rekli DA ulasku u Europsku uniju. Učinilo je to 66 posto onih koji su izašli na birališta. Često sam puta u posljednjih nekoliko mjeseci čuo pitanje: zbog čega se Hrvatska odlučila na referendum i kako ćemo uvjeriti građane da je dobro postati član jednog saveza koji se bori s teškim gospodarskim i političkim problemima?. Održavanje referenduma propisano je u Ustavu Republike Hrvatske, no hrvatska vlada nije se plašila negativnog rezultata, iako je to zapravo bio njezin prvi veliki zadatak nakon izbora održanih u prosincu 2011. godine.
Kao što sam rekao i na početku - za hrvatske je građane punopravno članstvo u Europskoj uniji zapravo povratak kući. I da ne bi bilo zabune, hrvatski su građani i hrvatska vlada, svjesni problema s kojima se trenutačno suočava Europska unija. Međutim, smatramo kako i mi možemo pridonijeti njihovom rješavanju. Uostalom, problemi nas ne bi zaobišli čak i da smo odlučili ostati izvan Unije, stoga držimo kako je u današnjem globaliziranom svijetu bolje odmah započeti rješavati probleme nego ih gurati pod tepih i praviti se da se to nas ne tiče.
Podsjetio bih vas da je hrvatski premijer Europskom vijeću u Bruxellesu održanom krajem siječnja ove godine jasno kazao kako će se Hrvatska, iako još nije punopravna članica, držati odredbi fiskalnog pakta. Govorim vam to jer želim istaknuti kako će Hrvatska biti vjerodostojna i zrela buduća država članica Europske unije.
Gospođe i gospodo, uvaženi zastupnici Narodnog sobranja,
dopustite mi da vam još jednom zahvalim na podršci koju ste pružali Hrvatskoj na njezinom putu u euroatlantske integracije, a posebno danas za ratifikaciju ovog Ugovora. Uvjeren sam kako će naše dvije zemlje u budućnosti zajednički pridonositi prosperitetu i stabilnosti i regije, ali i cijele Europske unije.