.png)
Poštovani predsjedniče Parlamenta Mađarske, poštovane kolege, dragi prijatelji,
dopustite mi na početku izraziti zadovoljstvo što sam ponovo u Budimpešti. Uvijek mi je drago doći u Budimpeštu i mađarski parlament. Mnogo je razloga za to. Prije svega - osjećam se među prijateljima.
Zahvaljujem domaćinu, predsjedniku Kövéru, što je nastavio s tradicijom redovitog okupljanja predsjednika parlamenata država takozvanog Zapadnog Balkana. Ovaj skup predstavlja jedinstven forum parlamentarnih čelnika za razmjenu mišljenja i iskustva iz procesa pridruživanja i pristupanja Europskoj uniji.
Mi u Hrvatskoj još pamtimo mađarsko predsjedanje EU-om u prvoj polovini 2011. godine, kada je Hrvatska dobila i konkretnu snažnu potporu svojih prijatelja i dodatni poticaj završetku naših pristupnih pregovora. Naši mađarski prijatelji su se tijekom svog predsjedanja obavezali i da svaku državu jugoistočne Europe dovedu „jedan korak bliže“ (one step closer) Europskoj uniji. To je predstavljalo jedan dodatni poticaj pro-europskoj političkoj opciji u regiji da poduzme dodatne napore u provedbi reformi u svojim zemljama.
Mi, u Hrvatskome saboru ne zaboravljamo ni konkretnu potporu mađarskog parlamenta u obliku projekta twinning, temeljem kojeg danas lakše funkcioniramo kao parlament države članice Europske unije.
Poštovane kolege,
Hrvatska je već tri mjeseca članica Europske unije. Mnogi u Hrvatskoj još nisu svjesni te činjenice. Mnogo je razloga za to. Jedan je siguran – a to je zbog teškog puta koji smo morali proći da bi bili dio obitelji država i naroda članica Europske unije. Hrvatska je od svoje neovisnosti i samostalnosti, u samo 22 godine, morala proći nekoliko teških tranzicija. Prva je stvaranje samostalne države, zatim prelazak iz jednopartijskog sustava u demokratsko višestranačje, domovinski rat, poraće, prelazak iz socijalističke ekonomije u tržišno gospodarstvo i njegovo jačanje.
Nitko u sadašnjoj Uniji nije bio suočen s tim procesima u tako kratkom vremenu. I stoga mislim da možemo biti ponosni na taj uspjeh i prijeđeni put. Naš put prema Europskoj uniji trajao je ovisno o tome kako računate – ali samo su 22 godine protekle od konstituirajuće sjednice prvog saziva demokratski izabranog Hrvatskoga sabora na kojoj su istaknuti strateški ciljevi europeizacija Hrvatske i njezino uključivanje u tadašnju Europsku zajednicu. 12 godina je prošlo od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, 8 od dobivanja statusa države kandidatkinje, a sami pregovori trajali su punih 6 godina. Pregovori su bili individualni i drugačiji nego prijašnji pregovori. Bili su složeni i zahtjevni.
Mi u Hrvatskoj često smo imali osjećaj da su nepravedni - da imamo više poglavlja, da imamo veći acquis za uskladiti, da pregovaramo s više država (27 a ne 15), da prvi imamo mjerila i za otvaranje i zatvaranje poglavlja, da prvi imamo monitoring od trenutka kada smo završili pregovore. Da ne spominjem i usporavanje procesa (zbog suradnje s MKSJ i rješavanja graničnog pitanja sa Slovenijom). Iz današnjeg kuta gledanja, mislim da je to ipak bilo dobro. Hrvatska je postala članica dobro pripremljena za funkcioniranje u novom okruženju. Reforme dokazuju da je dobila vrijednu, sposobnu i pouzdanu članicu. Savjet svim našim prijateljima - EU treba doživljavati kao partnera, koji pomaže u postizanju cilja, a ne kao protivnika koji želi postavljati zahtjeve koji se moraju bespogovorno poštivati. Naš put prema EU-u stalno su pratili i unutarnji prijepori u Uniji. Podsjećam na vremenski okvir samog početka hrvatskih pregovora – pregovori su otvoreni u listopadu 2005. Bilo je to nakon negativnih referenduma o Ustavnom ugovoru u Francuskoj i Nizozemskoj, u vrijeme kada je još bilo neizvjesno kojim će putem EU krenuti nakon ova dva referenduma i kako će proces ratifikacije završiti. Ovi događaji stvorili su neizvjesnost unutar EU-a koja je generirala pitanja vezana za budućnost novih proširenja, ali i šire – njezinih vanjskih granica (ovdje mislim na Tursku).
Iako smo od samog početka dobivali potvrde o podršci našem članstvu, ipak je takva atmosfera našla odraza i na naše pristupne pregovore. Za razliku od kruga proširenja „10 država“ u kojima su pregovori bili političkim prioritetom, ili čak „dio povijesnog projekta“ (koji je simbolizirao stvarno ujedinjenje europskog kontinenta i stvarni kraj „hladnog rata“), po otvaranju pregovora s Hrvatskom prioriteti Unije bili su preusmjereni na situaciju unutar nje. U takvim okolnostima Hrvatska je nekada morala jače promicati svoje ambicije i dodatno poticati interes naših europskih partnera za pitanja proširenja, ali i samu dinamiku naših pregovora, kako po „briselskim hodnicima“ tako i po glavnim gradovima država članica EU. Naše pregovore nakon institucionalne krize EU-a obilježio je i početak gospodarske i financijske krize i svi s njom povezani događaji. Koliko god nas je EU stalno podsjećala da „brzina pregovora ovisi o brzini provedbe reformi kod kuće“, ona je ovisila i o unutarnjim problemima u Uniji, o političkoj volji država članica, ali i o samoj učinkovitosti institucija, prije svega Komisije da procesuira određene dokumente.
Bez obzira na sve, iz današnjeg kuta gledanja, možemo reći da je pristupni proces bio vrijedan projekt jednako koliko i sam cilj toga projekta, odnosno članstvo u Europskoj uniji. Tijekom procesa gradili smo institucije, transformirali smo državu. I kao država i kao društvo prošli smo put sazrijevanja, kako sa političkog tako i sa društvenog aspekta. 12 godina izgrađivali smo se i prilagođavali smo se i reformirali smo se. Zapravo „pregovarali“ smo sami sa sobom.
Europska unija pokazala se kao najbolji okvir za ono za što smo sami znali da moramo učiniti – reformirati državu i društvo, ali uvijek zato što je to bio naš vlastiti izbor. Istaknuo bih još jednu važnu činjenicu. Tijekom ovog procesa, doživjeli smo u Hrvatskoj političko sazrijevanje. Bez obzira na svjetonazorske i stranačke različitosti, oko europskih tema bio je izgrađen politički konsenzus, koji se čuvao cijelo vrijeme pregovora. Postojala je spremnost da se po ovom pitanju ne stječu stranački politički bodovi, a sve kako bi se postigao zajednički cilj. Hrvatska je postala članica bez velike euforije kako u Hrvatskoj, tako i u Europskoj uniji. Naše proširenje različito je od onog 2004. godine. Ušli smo sami i puno realnije.
Postali smo članica ponovno u jednom složenom trenutku u Europskoj uniji, kada se još osjećaju posljedice gospodarske i financijske krize. U trenutku ponovnog unutarnjeg propitivanja - što samo po sebi možda i nije loše jer to zapravo dokazuje da Europska unija stalno radi na sebi, demokratski se nadograđuje i integracijski osnažuje. Bili članica Europske unije ili ne, njezine odluke osjećaju se u cijeloj Europi. Ovog puta, Hrvatska ima priliku biti ravnopravni, aktivni i konstruktivni sudionik i doprinijeti zajedničkom donošenju važnih odluka, bez obzira kako Europa ponekad bila nesavršena. I to je jedna od najvažnijih značajki članstva. Hrvatska je krenula u nove oblike suradnje, ušla je u zanimljivo razdoblje s novim zadacima, kojima se želi posvetiti s jednakom predanošću, kao i do sada.
Ovdje bih dodao još jedan važan zadatak koji sa sobom donosi članstvo. Riječ je o kontinuiranom približavanju europskih tema građanima. U godinu dana, hrvatski građani dva puta izlaze na izbore za Europski parlament. U svibnju, odaziv birača je bio mali. Stoga je na nama, hrvatskim zastupnicima prije svega, a uoči izbora u svibnju sljedeće godine, odgovornost da radimo na izgradnji povjerenja hrvatskih građana prema europskim institucijama i da ih uvjerimo da putem izravno izabranih zastupnika mogu utjecati na procese donošenja odluka i usvajanja zakonodavstva, koji imaju izravan utjecaj na njihov svakodnevni život.
Poštovane kolege i prijatelji,
Europska unija je jedinstvena integracija koja teži ujediniti različitosti s ciljem stvaranja trajnog prostora stabilnosti i demokratskog napretka u Europi. Povijest je pokazala da je politika proširenja jedna od njezinih najuspješnijih politika, koja je promijenila Europu zauvijek i na bolje. Politika je to koja je donijela Europi mir i stabilnost. Kada je riječ o Europskoj uniji i zemljama jugoistočne Europe, Hrvatska je na neki način „ledolomac“ - prvi smo probili led. Postali smo članica Europske unije, ali nismo se nigdje odselili. I dalje smo ostali u istom okruženju i dalje su nam susjedne države ostale iste. Međutim, Hrvatska je postala granica EU-a prema našim susjedima. Dodatni je to razlog da se još više angažiramo na stvaranju zajedničke europske budućnosti na našim prostorima. Svjesni smo da hrvatska postignuća podrazumijevaju i obvezu suradnje s državama naše uže i šire regije u procesu usvajanja europskih standarda.
Osjećamo i potrebu da damo ono što smo i sami godinama dobivali – potporu i podršku svim potrebnim reformama. Uvjeren sam da kolege dijele moju ocjenu da smo u tome iskreni i predani i da se naša suradnja na području europskih integracija intenzivno odvija.
Naše članstvo demonstrira da perspektiva EU-a nije politička fraza već realnost, koja se ostvaruje teškim i predanim radom. Kao članica Europske unije, dokaz smo da je to u ovoj regiji moguće. Na primjeru Hrvatske se može potvrditi vrijednost i ispravnost politike proširenja. Naš uspjeh potvrđuje održivost Solunske agende. Međutim, europska perspektiva ne smije biti važna jedino jugoistoku Europe, već ona mora biti važna i za samu Europsku uniju. Jer jedino jaka i dinamična Europska unija može biti ključan igrač na međunarodnoj sceni i osigurati stabilnost i napredak cijelog europskog kontinenta.
Hrvatska je tu da pomogne i svojim glasom u Vijeću pri donošenju važnih političkih odluka za države regije. Crna Gora započela je pregovore. Beograd i Priština postigli su sporazum, koji je važan korak prema naprijed. Vijeće će uskoro usvojiti pregovarački okvir za Srbiju. Kosovo je na putu da započne pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, nadam se, tijekom još ovog saziva Europske komisije. Albanija će dobiti status države kandidatkinje. Očekujemo pomak kada je riječ o BiH. A javni je stav Hrvatske da Makedonija što prije treba otvoriti pregovore prema članstvu te da je još jučer trebala postati članica NATO-a. Ponavljam, spremni smo i želimo doprinijeti u svakom obliku daljnjem razvoju regije.
Za kraj, naglasio bih još jednu važnu činjenicu. Dalekosežna vizija koja je stvorila Europsku uniju treba biti inspiracija i za našu suradnju u regiji. Ne postoji niti jedan razlog da se europski jugoistok ne otvori prema istim načelima uzajamnosti na kojima počiva regionalna suradnja država članica Europske unije. Suradnja u okviru europskih integracija predstavlja izvrsnu sponu za razvoj daljnjih odnosa, za pojačani regionalni dijalog. Stvara temelje za suradnju i na drugim područjima, gradi povjerenje i za rješavanje nekih još uvijek otvorenih pitanja. I zato svi zajedno trebamo još više raditi na jačanju europskog projekta u regiji jer nam je to u zajedničkom interesu. Zahvaljujem na pozornosti.