Govor predsjednika Hrvatskoga sabora Vladimira Šeksa na Međunarodnom znanstveno-stručnom skupu "Bleiburška tragedija ili hrvatski križni put 1945. godine" - Zagreb, 11. svibnja 2005.

bleiburska tragedija…Hvala vam lijepo, Srdačno pozdravljam sve poštovatelje povijesne znanosti, drage goste, u ime Hrvatskog sabora, na otvaranju Međunarodnog znanstveno-stručnog skupa koji je posvećen bleiburškoj tragediji odnosno Hrvatskom križnom putu 1945. godine. 

Poštovane gospođe i gospodo, u hrvatskoj i svjetskoj povijesti, 2005. godina je godina koja ima posebno značenje. To je godina u kojoj se navršava 60. godina od 1945 godine, od završetka Drugog svjetskog rata, tog najstrašnijeg i najbrutalnijeg rata u povijesti čovječanstva, čije su izravne posljedice procjenjuju na 50 milijuna poginulih i 34 milijuna ranjenih ljudi.

Ista ta 1945. godina je bila i godina početka političkog a istodobno i gospodarskog konstituiranja poratnog svijeta, u kojem su se – na ideološkim i raznoraznim interesnim osnovama, međusobno podijelili i ratni saveznici – pobjednici, svrstavši se u antagonističke vojno-političke blokove. Upravo je taj antagonizam postao opasna prijetnja tek uspostavljenom miru u svijetu.  - Svijetu, koji je s razlogom tada strahovao od novog svjetskog ratnog požara, od Trećeg svjetskog rata, do kojega, na sreću, nije došlo. 

Od 1945. godine, godine koja i za hrvatsku povijest ima značaj prekretnice, dijeli nas punih 60 godina.

Pamtimo strahote koje su se dogodile na hrvatskom tlu od 1941. do 1945. godine, ali  i one strahote koje su se dešavale u hrvatskom poslijeratnom razdoblju.

Jedna od tih strahota se dogodila u Bleiburgu, sredinom svibnja 1945., kada su ratne operacije Drugog svjetskog rata bile prestale, kada je izvršen genocid nad tisućama golorukih i bespomoćnih muškaraca, žena, djece i starih, civila koji nikada nisu bili u ratu, niti su na sebi nosili ratnu odoru.

Nepreglednu povorku ljudi  koja se kretala prema Dravogradu i Bleiburgu, ne znajući što ih čeka, zadesila je strašna smrt, smrt sijana arbitrarno bez ikakvog postupka, ne pitajući za razloge svoje opravdanosti.

Spomen na Bleiburg je spomen na jedan od doista najgrozomornijih zločina u hrvatskoj povijesti, kada je, ističem u poratno vrijeme, uz znanje i odobrenje tadašnjih jugoslavenskih vlasti, u skladu s običajima komunističke diktature, počinjeno zlodjelo u svom najradikalnijem obliku.

Upravo stoga, naša je u prvom redu ljudska i povijesna obveza, sačuvati i nositi taj spomen u sjećanju,  kao povijesno i znanstveno utvrđene činjenice koje ne može, neće i ne treba pokriti zaborav.

Sve što se dogodilo i što je bilo, trajno treba ostati u povijesnom pamćenju, a povijest postaje i ostaje znanost ukoliko istražuje, otkriva i utvrđuje istinu.

Ne želimo nikada više prešućenu, zaboravljenu ili revidiranu prošlost, jer su upravo takve prošlosti prepreke našoj budućnosti.

Povijesna istina ne trpi nikakvu politiku, a još manje nikakvo politikantstvo. Povijesna istina treba biti uvijek iznad i ispred svega.

Zadaća je povjesničara na znanstvenim osnovama utvrditi punu istinu, a činjenica je da je danas, istina o točnom broju i identitetu svih beliburških žrtava, još uvijek nepoznata.

Upravo stoga, gospođe i gospodo, vjerujem da će ovaj znanstveni skup dati doprinos sazrijevanju pune istine o Hrvatskom križnom putu 1945. godine, te vam u tom smislu želim da, s dostojanstvom povijesne znanosti, što uspješnije ispunite svoju zadaću.

Želim vam svima plodonosan i uspješan rad i zahvaljujem na pozornosti.