.png)
Govor predsjednika Hrvatskoga sabora Luke Bebića na Ukrajinskom nacionalnom sveučilištu za prirodne i ekologijske znanosti, Kijev, 30. studenoga 2009.
Potrošnja energije vezana je za veliki broj utjecajnih činitelja koji su specifični za svako područje (porast stanovništva, razvitak znanosti i tehnike, gospodarski razvitak, zemljopisni položaj, klimatske prilike, standard stanovnika i slično). Osim toga što je djelovanje tih činitelja različito od područja do područja i unutar određenog područja, vremenski se mijenja i intenzitet djelovanja što ima kao posljedicu oscilaciju potrošnje energije oko neke osnovne linije trenda.
Dvije su temeljne postavke koje dokazuju kako mora doći do povećanja potrošnje energije u budućnosti. Prva, veliki dio čovječanstva živi ispod svakog snošljivog minimuma pa je potrebna energija kako bi popravili uvjete života.
Druga, zbog koje mora doći do povećanja potrošnje energije, a da pri tome čak ne dolazi do povećanja specifične potrošnje energije po stanovniku je činjenica da se na svijetu svake godine poveća broj stanovnika pa je i za njihovu egzistenciju potrebno osigurati izvjesne količine energije. Iz ovoga slijedi kako ne dolazi u pitanje alternativa za većim potrebama za energijom nego je pitanje kako osigurati tu energiju.
Ovisnost današnjeg društva o energiji najbolje potvrđuju povremeni poremećaji u njezinoj isporuci. Oni uzrokuju zastoje u proizvodnji, a time i velike materijalne gubitke te neisporučivanje robe na tržištu odnosno pojavu kriza čije je rješavanje vrlo složeno i neizvjesno.
Iz toga slijedi da se problemi razvitka energetike ne mogu promatrati niti proučavati izvan konteksta razvitka ukupnog društveno-ekonomskog sustava određene zemlje pa čak ni izvan konteksta razvitka međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa. To se svakako najbolje potvrđuje kroz stalnu prisutnost suprostavljenih političkih interesa i koncepata na globalnoj razini koji se odražavaju na razvoj energetike i posebno energenata, ugljena, nafte i prirodnog plina a na regionalnoj razini i električne energije. Stoga razvojni ciljevi energetike ne mogu biti autonomni nego moraju proizlaziti iz ukupne ekonomske politike. To vrijedi kako na globalnoj tako i na regionalnoj, odnosno razini država.
Danas se malo pozornosti posvećuje složenim interakcijama između globalnog gospodarstva, energetskih sustava, društvenih prioriteta i okoliša, a još se manje trudimo razumjeti ih. Zbog toga je vidljivo da i kada pokušavamo rješavati probleme u samo jednom od ovih sustava, stanje se bitno promijeni u ostalim. Energija je zapravo kohezivni čimbenik koji drži na okupu cjelokupni sustav. Ipak, obično se na nju gleda kao na reakciju a ne kao na integralnu sastavnicu sustava.
Proizvodnja energije danas se po svojoj važnosti stavlja u istu skupinu bitnih djelatnosti kao što su proizvodnja hrane i sirovina, te osiguranje potrebnih količina vode. Ta tvrdnja slijedi iz spoznaja da je opskrba energijom preduvjet i gospodarskog razvitka kao i porast standarda stanovnika. Osim toga, razvitak energetike ima utjecaj na niz gospodarskih grana pa je zbog toga razvitak energetike nerazdvojno povezan s razvitkom gospodarstva. Za uspješan razvoj gospodarstva od velikog je značaja izbor najpovoljnije strukture kako prirodnih tako i transformiranih oblika energije za pokrivanje potreba za energijom jer o tom izboru ovisi i potrebna visina investicija kao i cijena energije.
Izbor najpovoljnije strukture izvora energije vrlo je kompleksan problem, jer njegovo rješenje ne ovisi samo o energetskim izvorima koje posjeduje određena zemlja, već i o mogućnostima tržišta energenata, mogućim pravcima dobave, raspoloživim tehnologijama, utjecaju na okoliš, gospodarskoj moći, energetskoj sigurnosti, geopolitici, što čini sastavnice energetske strategije i politike.
Danas je sasvim izvjesno kako su potrebne takve energetske strategije i politike koje će ubrzati ostvarenje socijalnih, ekonomskih, ekoloških i sigurnosnih ciljeva a sve u cilju osiguranja dovoljnih količina energije odnosno energenata po prihvatljivim cijenama. Energetski je sustav specifičan upravo zbog činjenice kako se radi o tehničkom sustavu koji zahtijeva vrlo velika investicijska ulaganja s relativno sporim povratom ulaganja.
Zbog osobito važnih utjecaja energetike na gospodarstvo i društvo u cjelini te na životni standard svakog pojedinca, razvojna energetska politika mora biti koncipirana tako da pomaže ostvarenju glavnih ciljeva opće gospodarske politike (gospodarski rast, zaposlenost, stabilnost cijena, platna bilanca s inozemstvom i slično). Energetska politika se može definirati kao skup načela, ciljeva, zadataka i mjera koje se poduzimaju u sklopu gospodarske politike u oblasti istraživanja i razvitka, pridobivanja, distribucije i korištenja energije sa svrhom da se podrži gospodarski i ukupni društveni razvitak dovoljnim količinama energije, uz što niže cijene te energije.
Povijesno gledano, čovjek je bio zauzet i ponesen tehnološkim uspjesima te povećanjem osobnog i društvenog standarda, tako da je u jednom razdoblju jednostavno zaboravio ili bolje rečeno zanemario utjecaj na okoliš. Tako je došlo do znatnog onečišćenja zraka, vode, tla i atmosfere, smanjenog područja po šumama, toplinskog zagađenja vode i zraka i slično.
Međutim, visoka razina kulturnog, znanstvenog i tehnološkog razvitka mora poslužiti kao temelj za razuman i skladan odnos između čovjeka i okoliša. Može očekivati da će današnji sukob između tehnološkog razvitka i očuvanja okoliša biti pokretačka snaga koja će korigirati postojeće tehnologije i koja će uvesti nove tehnologije s manjim utjecajem na okoliš.
Danas cijene energije rastu, što pomaže poboljšanju efikasnosti i privlači investicije no istovremeno više cijene najjače pogađaju najsiromašnije zemlje i narode. Stoga dostupnost energije ostaje i dalje važan prioritet na svjetskoj razini. Što se tiče raspoloživosti, ona je specifična za pojedini energent. Smatra se da su rezerve urana dostatne za relativno dugi niz godina rada nuklearnih elektrana, što će ovisiti i o razvoju novih nuklearnih tehnologija. Zalihe prirodnog plina su značajne (Rusija, Iran, Katar i mnoge druge zemlje), no transport od proizvođača do potrošača bit će sve dulji, dakle i skuplji. Između svih energenata ugljena ima najviše, mjereno u godinama potrošnje, no pripadne CO2 emisije morat će se „uskladištiti“. Proizvodnja nafte sve se više koncentrira u nekoliko regija, a uloga biogoriva postaje sve značajnija. Što se tiče hidroenergetskog potencijala, smatra se da je oko 70 posto, na svjetskoj razini, još neiskorišteno, što ostavlja značajnu mogućnost za rast, kao uostalom i energija vjetra, biomase, Sunca, te geotermalna energija. Unutar Svjetskog energetskog vijeća vjeruje se kako je moguće zadovoljiti svjetske energetske potrebe i sačuvati okoliš te dosadašnji način života. To je moguće učiniti samo ako budemo otvoreni za sve energetske opcije i ako izbor energenata napravimo na osnovi realnih troškova.
Razumna energetska politika uz korištenje čistih tehnologija postaje osnova ubrzanja rasta i napretka. To znači da je potrebno voditi računa o:
- Efikasnosti proizvodnje energije i energetska efikasnost potrošača
- Mogućnosti promjena novih tehnologija u urbanom transportu
- Korištenju održive tehnologije korištenja fosilnih goriva
- Ulozi prirodnog plina u proizvodnji električne energije
- Ulozi nuklearne energije
- Ulozi obnovljivih izvora energije .
Rezultati studija Svjetskog energetskog vijeća pokazuju da na svijetu ima dovoljno energije za slijedećih četrdesetak godina (do 2050. god.), a ključno pitanje je kako tu energije dopremiti od mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje. Fosilna goriva će i dalje pokrivati najveći dio primarne energije. Pristup energiji značajno će se poboljšati, a klimatske promjene će se ublažiti. Najvažniji pokretač ovih promjena bit će porast cijena energije. Vlade moraju definirati pravila trgovanja energijom i definirati stabilnu cijenu za ugljik te poticati suradnju i integraciju među regijama, a isto tako i između javnog i privatnog sektora. Upravo kroz intenzivniju suradnju, veće investicije i jasna pravila trgovanja energijom svi zajedno možemo izgraditi održivu energetsku budućnost.
Dinamika globalnih energetskih tržišta pokazuje da će uz jači utjecaj vlada pomoći u smanjenju napetosti na tržištu nafte, a što je povezano s jačom suradnjom i integracijom privatnog sektora. U slučaju jačanja privatnog sektora bez značajnog upliva vlada, može doći do kriznih stanja na tržištu jer veći ekonomski rast može dovesti do povećanja potražnje i viših cijena, a ne i do veće raspoloživosti energenata. U slučaju podbačaja u proizvodnji nafte na Srednjem istoku, zbog tehničkih problema ili pak lošeg planiranja razvoja naftnih polja, može doći do napetosti na energetskim tržištima cijelog svijeta.
U slučaju prirodnog plina, problemi će postat sve teži u većini regija, naročito početkom 2020. pa sve do kraja razdoblja 2050., jer će potražnja rasti, s obzirom da je plin sve važniji u smanjenju emisija stakleničkih plinova. Rusija postaje gospodarstvo temeljeno na plinu, a što može dovesti do napetosti na europskom i azijskom tržištu. Krizna stanja na tržištu plina u Sjevernoj i Južnoj Americi rastu od 2020. god., a zatim opadaju od 2035., jer povećana eksploatacija plina poboljšava opskrbu.
Opskrba ugljenom je zadovoljavajuća za veći dio razdoblja planiranja, s tim da se procjenjuje kako će se kriza u opskrbi ugljenom nastaviti zbog razvoja novih tehnologija. Ako izoliranje i spremanje CO2 postane prihvatljivo, potražnja za ugljenom će još više rasti, pa će rasti i problemi na tržištu.
Posebno interesantno područje je ono koje se tiče nuklearne energije. Problemi će se gomilati naročito u Aziji i Africi, jer će potražnja za ovim sirovinama rasti. Realizacija će možda biti ograničena zbog sporog razvoja naprednih standardizacija na razini vlada i zabrinutosti međunarodne zajednice oko odlaganja nuklearnog otpada i proizvodnje oružja. Snažna suradnja potrebna je između vlada i industrije da bi se nuklearna energetika osnažila u zemljama u razvoju.
Jedan od najvrednijih doprinosa smanjenju emisija iz proizvodnje električne energije jest uvođenje i razvoj tzv. proizvodnje obnovljive energije, od koje se sada očekuje da će tijekom vremena biti izvor sve većeg udjela isporučene električne energije. Posebice u Europi, ciljevi proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora vjerojatno će postati obvezni, iako se sada shvaćaju kao smjernice. Radi postizanja određene količine proizvodnje obnovljive energije, vlade gospodarskim poticajima podržavaju postizanje ovih ciljeva.
Održiva energetska budućnost moguća je unatoč udvostručenje potrošnje energije do 2050. god. i to prvenstveno primjenom čistih i efikasnijih tehnologija. Fosilna goriva ostaju i dalje dominantna, ali proizvodnja električne energije postaje efikasnija, kao i tehnologija odlaganja proizvedenog ugljičnog dioksida kao jednog od najvažnijih stakleničkih plinova tehnologijama utiskivanje u podmorje ili podzemlje. Ako vlade i privatni sektor budu surađivali, potrošnja energije po jedinici proizvodnje će padati, a energetski „mix“ postat će diverzificiraniji, povećat će se udio hidroelektrana, nuklearne energije, biogoriva, biomase i ostalih obnovljivih izvora energije. Postizanje sporazuma oko definiranja cijene emisije CO2 ugljika je kritično, jer bez jake međunarodne suradnje i angažmana vlada problem emisije stakleničkih plinova neće se moći riješiti.
Analitičari globalnog energetskog sustava suglasni su da su ciljevi razvitka energetskoga sustava u budućnosti dostupnost, raspoloživost i prihvatljivost energije za sve stanovnike. Ovi ciljevi postavljeni su kao mjera napretka onima koji donose odluke. Ti ciljevi su realistični, a uz političku volju vlada i industrije da surađuju na izradi potrebne energetske politike i regulative te ostvare nužne investicije, ti ciljevi su i ostvarivi.
Danas na svijetu ima dvije milijarde ljudi bez pristupa komercijalnoj energiji i oko jedne milijarde ljudi, koji taj pristup imaju samo sporadično. Stoga je potrebno razmotriti ciljeve kao što je smanjenje broja stanovnika bez pristupa energiji na pola do 2035. godine te minimum energetskog standarda kao godišnju potrošnju električne energije od 500 kWh po osobi. Nakon 2035. godine ponovno treba smanjiti broj stanovnika bez pristupa energiji na pola do 2050. god., dakle s milijarde na pola milijarde stanovnika.
Najveći ispadi u opskrbi bili su zbog nedovoljnog investiranja u energetsku infrastrukturu ili zbog problema na tržištu i političkih neslaganja. Vjeruje se kako je moguće razviti energetske sustave koji će biti 99 posto pouzdani u Europi, Sjevernoj Americi i dijelovima Azije do 2035. godine a zatim i u većem dijelu Azije, Afrike i Latinske Amerike do 2050. god.
S obzirom da će utjecaj na okoliš imati veliki značaj za budućnost energetike, očekuje se značajno smanjenje udjela emisija koje dolaze iz energetskog sektora do 2020. godine, uz postupno stabiliziranje emisije iz energetskog sektora do 2035. godine te smanjenja emisije na sadašnju razinu ili ispod nje do 2050. godine.
Bez obzira na scenarije razvitka energetike definirano je sedam važnih ciljeva, koja treba poticati kako bi se povećale investicije u „čistu“ energetsku infrastrukturu i omogućio energetski napredak svim regijama. Svaka regija će morati uzeti u obzir i lokalne uvjete kada bude definirala svoju energetsku politiku.
Ti ciljevi su:
- promocija energetske efikasnosti koristeći sve moguće metode u cijelom energetskom lancu od eksploatacije do finalne potrošnje, uključujući kampanje za dizanje svijesti potrošača, financijske inicijative , standarde i regulativu,
- podizanje svijesti potrošača o tome kako sektor transporta može igrati važnu ulogu u efikasnijem korištenju energije, kroz promjene u urbanom planiranju, mjere energetske efikasnosti i razvoj tehnologije,
- definiranje svjetske cijene emisije CO2 dovoljno visoke da motivira promjenu ponašanja i dovoljno niske da ne zaustavi ekonomski rast,
- bolja integracija energetskih tržišta regionalno i globalno za „velike“ ekonomije u energetskom sektoru. Da bi se to postiglo nova pravila za međunarodnu trgovinu energijom trebaju riješiti kako pomiriti globalnu trgovinu i investicije s nastajanjem nacionalnih energetskih „šampiona“ i kako smanjiti napetosti između zemalja proizvođača i zemalja potrošača energije,
- stvaranje novog međunarodnog okvira za transfer tehnologije iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju, koji poštuje intelektualno vlasništvo i pomaže zemljama razviti tehnologije primjerene vlastitim potrebama kao i razviti vlastito umijeće,
- pokretanje dijaloga o sigurnosti opskrbe, jer su zemlje i regije uvoznice energije zabrinute za svoju budućnost. Isto tako zemlje izvoznice zabrinute su za plasman energije. To bi mogli riješiti dugoročni međunarodni modeli suradnje.
- Porezna politika, legalni i komercijali okvir važan je za ograničenje investicijskog rizika i stvaranje realnih očekivanja što se tiče, kako rizika, tako i povrata investicije.
Međuvladin panel o klimatskim promjenama nedavno je potvrdio da je globalno zatopljenje neosporno dokazano. Nažalost, postojeći napori su nedovoljni – većina zemalja s ciljevima u okviru Kyoto protokola nije na putu da ih ostvari, a mnoge zemlje niti nemaju Kyoto ciljeve. Kao rezultat, emisije stakleničkih plinova i dalje rastu i prema prognozama tako će biti i u slijedećim desetljećima.
Europa vidi sebe kao predvodnika u borbi protiv klimatskih promjena. Sukladno takvom stavu, Europska unija je 2003. godine usvojila Direktivu o trgovanju emisijama i od tada ulaže sve više napora za pronalaženje učinkovitih metoda za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Za sada se vrlo malo zna o tome kako će se razvijati europska klimatska politika poslije 2012. godine. Europska unija je već započela sa razmatranjem ovog procesa radi definiranja novog zakonodavnog okvira koji bi stupio na snagu 2013. godine. Osim toga, u tijeku su i razgovori o tome što će zamijeniti Protokol iz Kyota. Europski energetski sektor može dati vrijedan prilog raspravi o ciljevima buduće klimatske politike i načinima ostvarenja tih ciljeva, tako što će istaknuti značaj novih tehnologija koje nemaju negativan utjecaj na klimu.
Izvjesno je da Europa neće sama riješiti probleme klimatskih promjena, ali može doprinijeti razvoju tehnologija koje ublažavaju klimatske promjene te pokazati da klimatska politika i gospodarski razvoj ne moraju biti međusobno suprotstavljeni – pod uvjetom da se uspostavi dugoročni okvir koji bi bio usklađen s ostalim ciljevima, kao što su sigurnost opskrbe i povoljna cijena energije.
Trenutno se stvara konsenzus u pogledu cilja Europske unije koji želi ograničiti globalno povećanje temperature za 2 stupnja. Industrijalizirane zemlje će trebati smanjiti emisije stakleničkih plinova uzrokovane ljudskim djelatnostima za 80-95% do 2050. godine, a najmanje za 30% do 2020. godine. U pogledu visoke ekonomske vrijednosti ekoloških usluga i neprocjenjive vrijednosti prirode daljnji gubitak biološke raznolikosti mora biti zaustavljen. Bilo koje novo ulaganje u energiju, bez obzira je li temeljeno na obnovljivim izvorima energije ili fosilnim gorivima, mora u potpunosti sagledati ova dugoročna načela i ciljeve.
Za politiku održive energetske infrastrukture Europsko vijeće za održivi razvoj i zaštitu okoliša predlaže produljenje vremenskog horizonta za raspravu o energiji i klimi. Energetski i klimatski program za područje Europske unije mora biti produžen do 2050. godine kako bi se postavile prave smjernice, ali s jasnim ciljevima već do 2020 godine. Obveza smanjenja stakleničkih plinova za najmanje 80-95%, što predlažu izvještaji IPPC-a te Europska komisija, zajedno sa smanjenjem stakleničkih plinova od 30% do 2020. godine, treba biti uključena u taj program.
Potrebno je reformirati ETS (Emissions Trading Scheme) i to na način da uključuje dugoročniju perspektivu, dobro planiranje i strogo reguliranje. Važnu ulogu morat će odigrati i odgovarajuće postupno smanjenje pika ugljičnog-dioksida. Predvidiv dugoročni politički okvir te dnevni red sastanaka tih zahtjeva neophodan je kako bi se investitori uključili u tranzicijski model.
Jednako tako, ptrebno je dati snažan signal koristi rasta obnovljivih izvora energije nakon 2020. godine. Prema scenarijima Europskog direktorata za transport i energiju potencijal obnovljivih izvora energije može doseći 45% do 2030. godine te može postati dominantan izvor energije za proizvodnju električne energije do 2050. godine. Kao i obnovljivi izvori energije za lokalnu upotrebu, tako će i velik broj off-shore vjetro- ili solarnih elektrana morati igrati važnu ulogu u ispunjavanju ukupne potražnje za električnom energijom te će zahtijevati prioritetni pristup dostupnim i novim električnim mrežama.
Znanstvenici su izračunali da globalna temperatura Zemlje ne smije porasti više od 2 stupnja C, jer se ne može predvidjeti sto će se dogoditi ako se prekorači ta granica (nekontrolirani skokoviti porast i slično). Izračunato je da se ovaj cilj može postići ako bi razvijene države smanjile emisije 25– 40 % do 2020. godine u odnosu na 1990. godinu, dok bi njihove emisije u 2050. godini trebale biti 80-95% niže. Istovremeno, države koje ne spadaju u razvijene države bi trebale značajno smanjiti emisije u odnosu na temeljne scenarije, a procjenjuje se da bi kao skupina trebali smanjiti emisije 15 – 30%.
Ključni događaj današnjice je 15. konferencija stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (tzv. UNFCCC). Temeljna tema pregovora je odrediti ukupni cilj smanjenja emisije za razvijene države svijeta i odrediti obveze koje mogu prihvatiti zemlje u razvoju. Paralelno sa određivanjem zajedničkog cilja određuju se ciljevi pojedinih država.
Na Konferenciji u Kopenhagenu proces pregovaranja treba biti dovršen. Sporazumom će se definirati dugoročne obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova za razdoblje do 2020. s mogućim ciljem za 2050. godinu. Također definirat će se temeljna pravila provođenja i način financiranja.
U posljednje vrijeme može se čuti da bi uspješan ishod konferencije u Kopehnagenu mogao izostati. Naime problem je u još uvijek vrlo oprečnim stavovima između razvijenih država i stavova velikih država u razvoju.
Na kraju treba istaći kako, bez obzira koliki doprinos smanjenju emisije CO2 dala Europa, neće biti moguće postići rješenje globalnog problema bez sudjelovanja cijelog svijeta. Jedan od glavnih preduvjeta za postizanje globalnog rješenja je suradnja na svim razinama između razvijenih i nerazvijenih u razmjeni znanja i tehnologija.
Energetski resursi postoje, ali jesmo li svi zajedno spremni promijeniti način na koji ih promišljamo? Odgovor mora biti potvrdan, glasan, međunarodni i mora se uskoro čuti.