.png)
Poštovani gospodine Predsjedniče Republike,
Poštovani predsjedniče Vlade Republike Hrvatske i članovi Vlade,
Apostolski nunciju, ekselencije,
Uvaženi vjerski velikodostojnici, cijenjeni predstavnici nevladinih udruga,
Dragi kolege zastupnici,
Dame i gospodo,
Kao što svaki čovjek ima značajne datume u svom životu, koje posebno pamti, tako i svaka država ima svoje značajne datume, koje obilježava svojim spomen-sjećanjima. Jer i sjećanje je dio života. Premda je život koji se živi, koji teče okrenut prvenstveno budućnosti, danima koji dolaze, putu koji valja krčiti, jer treba ići naprijed i dalje, postoji i ostaje i prijeđeni put koji živi svojim životom, put koji se utkao u povijesno pamćenje naroda i koji zrači svojim poukama i porukama.
Put do 8. listopada 1991. - Dana hrvatske državne neovisnosti bio je veoma dug i pretežno trnovit. Teške puteve do svoje državne samostalnosti i neovisnosti imali su i brojno veći narodi. Trnovitost tih puteva u životu manjih naroda bila je redovito neizbježna, jer su ovi - zajedno sa svojim domovinskim teritorijem - uvijek bili predmet ekspanzionističke požude većih i jačih.
Hrvatski narod – po svojoj brojnosti i po površini svoga domovinskog teritorija - i zbog svoga geopolitičkog i geostrateškog položaja na razmeđu europskog istoka i zapada, imao je svoje Scile i Haribde između kojih je trebao proći da bi opstao. Nije stoga čudo što je naša prošlost u svom rasponu od preko trinaest stoljeća puna uspomena. Svijest o tim iskustvima jačala je ovaj narod, jer mu je govorila da treba izdržati i u najtežim okolnostima i iskušenjima i pritom nikada ne napustiti vlastitu težnju da bude i ostane svoj na svome. Nastanivši se ovdje između Mure, Drave i Dunava na sjeveru i Jadranskog mora na jugu u završnoj fazi velikih narodnih seoba, hrvatski je narod stekao trajni dom i, što je prirodno, nastojao da u tom svom domu bude i njegov gospodar. U tom nastojanju nije mu bilo nimalo lako. Ali on je izdržao, opstao i uspio stvoriti vlastitu državnu organizaciju najprije pod vlašću svojih, hrvatskih knezova, a zatim pod vlašću svojih, hrvatskih kraljeva, i to, sveukupno, kroz više od četiri stotine godina.
Hrvatska je od 1102. godine, u unijama s Ugarskom i Austrijom do 1918. godine, punih 816 godina, imala u većoj ili manjoj mjeri svoju državnost, što – uz ostalo - osobito dokazuje postojanje Hrvatskoga sabora, kao zakonodavnog i upravnog tijela, te hrvatskoga bana. Kao članica tih personalnih unija, ona nije imala svoju samostalnost, ni državnu neovisnost, ali je zadržala određene atribute državnosti te ih uporno čuvala pružajući otpor svim pritiscima koji su išli za njenim ukidanjem i zatiranjem svega što je označavalo hrvatsku državnost. To, kao i okrenutost europskom zapadu, njegovoj kulturi i civilizaciji u čijem su obogaćivanju u znatnoj mjeri participirali i mnogi pripadnici hrvatskog naroda, drevni su temelji na kojima je izrasla današnja hrvatska država.
Duboke rane izazvane nametnutim ratom i njegovim posljedicama, nažalost, nisu još sasvim zacijelile te se mi danas ovdje, evocirajući značajne datume nedavne hrvatske povijesti, prisjećamo ponajprije hrabrih i nesebičnih, te sa zahvalnošću, hrvatskih branitelja i svih žrtava rata koji su ugradili svoje živote u hrvatsku slobodu i neovisnost. Njihov je doprinos nemjerljiv – bez njih, spremnih na požrtvovnost u presudnim trenucima za domovinu, mi danas ne bismo bili okupljeni ovdje u svečarskom i uzvišenom slobodarskom raspoloženju, niti bi Republika Hrvatska, međunarodno afirmirana i rastućeg ugleda, bila na pragu ostvarenja svojih najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva zacrtanih još devedesetih godina, nakon što se ispunio vjekovni san o suverenoj i neovisnoj državi.
Okolnosti su htjele da se Hrvatska i nakon Prvoga svjetskoga rata našla u široj državnoj zajednici - u prvoj, kraljevskoj Jugoslaviji, i nakon Drugog svjetskoga rata - u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji. Hrvatska su iskustva i iz jedne i iz druge Jugoslavije bila nepovoljna. U prvoj je Jugoslaviji Hrvatska izgubila državnost i bila nacionalno, gospodarski i politički tlačena. U drugoj je Jugoslaviji imala sputanu državnost koju je onemogućavao komunistički jednopartijski jugoslavenski sustav.
Željena samostalna i neovisna Hrvatska živjela je u snovima mnogih njenih građana i za socijalističke Jugoslavije, koji se nisu mirili s tim da se utrne hrvatska državnopravna svijest i zatome hrvatski nacionalni osjećaji.
Procesi razgradnje socijalističkih sustava u Europi odvijali su se usporedo i u socijalističkoj Jugoslaviji kao dijelu Europe. Kriza se i na jugoslavenskom prostoru odvijala na dva kolosijeka: gospodarskom i političkom.
Političku krizu u Jugoslaviji stvarao je prije svega sâm vladajući sustav. Ona je bila generirana iz bića tog sustava. U Hrvatskoj su stalno bili na udaru pristaše ili simpatizeri “hrvatskog proljeća”. Vladajući je režim stvarao političko nezadovoljstvo i svojim progonima niza ljudi zbog takozvanog verbalnog delikta kojim je kažnjavao kritičko mišljenje, kao i svog diskriminacijskog stajališta u zapošljavanju i napredovanju u službi po načelu moralno-političke podobnosti.
Najrazorniji uzročnik političke krize unutar SFRJ bio je velikosrpski šovinistički hegemonizam.
U Hrvatskoj je, u takvoj situaciji, dolazilo do političkog vrenja i sve je više isticana s jedne strane potreba homogeniziranja hrvatskog naroda, s druge strane potreba temeljitih političkih reformi u smislu prijelaza na tržišno gospodarstvo, uvođenja političkog višestranačja i konfederalizacije savezne države. Političke stranke, koje su bile u nastajanju, crpile su programatska polazišta upravo iz tih usmjerenja.
Višestranački izbori u Republici Hrvatskoj, održani u drugoj polovici travnja i prvoj polovici svibnja 1990., donijeli su pobjedu nekomunističkih političkih stranaka i na razini općina - za općinske skupštine, i na razini republike - za Hrvatski sabor. Bili su to prvi hrvatski višestranački izbori nakon 1913. godine za Sabor i nakon 1940. za općinske skupštine.
Nova, demokratski izabrana vlast u Hrvatskoj, čim je u drugoj polovici svibnja 1990. preuzela kormilo hrvatske politike, odmah je, držeći se legitimnog puta, poradila na tome da ukloni socijalistički sustav i da učini hrvatsku državu samostalnom i suverenom.
Već na lipanjskom zasjedanju Hrvatskoga sabora 1990. donesene su prve i najnužnije amandmanske izmjene postojećega hrvatskoga republičkog Ustava iz 1974. Amandmanima je izvršena deideologizacija tog Ustava tako što su iz njegova nazivlja uklonjena ideološka označja.
Odmah se pristupilo izradi novog ustava - Ustava Republike Hrvatske – nazvanog „Božićni ustav“ - koji je prihvaćen 22. prosinca 1990. u Saboru Republike Hrvatske
U preambuli Ustava Republike Hrvatske istaknuta je tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskog naroda. Među neospornim svjedočanstvima hrvatske državnosti istaknuti su i državotvorni dokazi iz novijega doba, a osobito da se pravo hrvatskog naroda na punu državnost očitovalo „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)“.
Ustav Republike Hrvatske iz 1990. naglašava da je “Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država”, da je njen suverenitet “neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv”, da su “sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske”, da je državna vlast u Republici Hrvatskoj “ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu”, da se “granice Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Sabora Republike Hrvatske”.
Kao glavni reprezentant hrvatske državnosti, Hrvatski je Sabor Ustavom jasno definirao što je hrvatska država i u kojem se smjeru treba razvijati. Budući da je tada još postojala SFRJ, ovaj je hrvatski Ustav iz 1990., u svom članku 140., određivao sljedeće: “Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije. Ako se aktom ili postupkom tijela federacije ili tijela druge republike ili pokrajine članice federacije naruši teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske ili ako bude dovedena u neravnopravan položaj u federaciji ili joj budu ugroženi interesi, republički organi će na temelju prava na samoodređenje i ovim Ustavom utvrđenog suvereniteta Republike Hrvatske donijeti potrebne odluke radi zaštite suvereniteta i interesa Republike Hrvatske”.
Okolnosti, u kojima su se u Saboru Republike Hrvatske usvajale povijesne odluke, bile su iznimno teške te je valjalo djelovati mudro i oprezno. Još prije donošenja Ustava Republike Hrvatske, počevši s kolovozom 1990. poticane su – prema režiji velikosrpskih krugova iz Beograda – pobune srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a od siječnja 1991. stalno je prijetila opasnost od JNA koja je naoružavala odmetnute hrvatske Srbe čija je pobuna zahvatila ne samo dijelove sjeverne Dalmacije i dijelove istočne Like, Korduna i Banije, već i dijelove Slavonije i Srijema. Na području samoproglašene “Krajine” čiji su organi – prema instrukcijama iz Beograda – proglasili njeno izdvajanje iz sustava Republike Hrvatske, bili su učestali brutalni progoni hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva, te pljačka i uništavanje njihove imovine, a ubrzo su počele padati i prve žrtve.
Za cijelo vrijeme te sveopće, pomno smišljene, sustavno provođene i orkestrirane krize Sabor Republike Hrvatske je redovito reagirao svojim rezolucijama kojima su bili potvrđeni državnopravni karakter Hrvatske te opće načelo poštivanja granica kao osnovnih smjernica mirotvorne državne politike hrvatskog vodstva. Događaji su sustizali jedan drugog, a nemogućnost dogovora između vodećih političara nalagali su potrebu da se putem referenduma upita narod o budućem položaju vlastite republike u okviru traženja rješenja postojeće krize u SFRJ. Značenje referenduma raspisanog za 19. svibnja 1991. je bilo golemo. Prvi put u svojoj povijesti, dugoj više od trinaest stoljeća na ovom prostoru, hrvatski se narod našao u prilici da svojom voljom neposredno odlučuje o državnopravnoj budućnosti svoje domovine. Odaziv je bio 83,56 posto birača, a njih 93,24% izjasnilo se za suverenu i samostalnu državu.
U skladu s tim, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske U toj je Odluci, između ostalog, određivano: “Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom. Ovim činom Republika Hrvatska pokreće pitanje razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznanje. Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primijenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Na području republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propis koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ. Državne grance Republike Hrvatske su međunardno priznate državne granice SFRJ u dijelu koji se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i republika u okviru dosadašnje SFRJ. Prihvaćajući načela Pariške povelje, Republika Hrvatska jamči svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote ustavnog i međunarodnog pravnog poretka".
Oružana agresija Srbije na Hrvatsku i zamah oružane pobune koja je uslijedila nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske potaknule su međunarodnu zajednicu da se konačno aktivno uključi u rješavanje krize na području bivše SFRJ, no ni tromjesečna odgoda ustavne odluke Hrvatske nije dovela do prekida oružane agresije. Rat se još više intenzivirao, počinjeni su stravični zločini nad nedužnim stanovništvom, cijela su naselja i gradovi brutalno sravnjivani sa zemljom, razarana su materijalna dobra, pri čemu nisu pošteđeni ni kulturno-umjetnički spomenici najviše svjetske vrijednosti. Pregovori o obustavi rata i o rješavanju krize u SFRJ, vođeni posredstvom Mirovne konferencije o Jugoslaviji pod rukovodstvom njena koordinatora lorda Carringtona, bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova, nisu davali očekivane rezultate.
Dana 7. listopada 1991. agresorski su zrakoplovi tzv. JNA raketirali Banske dvore u Zagrebu. Istog je dana istekao tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Nakon isteka roka ona je bila primjenjiva i stupila je na snagu.
Sutradan, 8. listopada 1991., Hrvatski je sabor donio Odluku kojom je Republika Hrvatska raskinula državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila SFRJ. Ta je odluka imala sljedeći sadržaj: Danom, 8. listopada 1991., Republika Hrvatska raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ; odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dotadašnje federacije - SFRJ; ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije; priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ na temelju načela uzajamnosti i spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose; nastavit će postupak uređivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju.
U Zaključcima o agresiji na Republiku Hrvatsku isticano je da je: “na Republiku Hrvatsku izvršena oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA”; da je Republika Hrvatska “prisiljena braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima”; da se “takozvana JNA proglašava agresorskom i okupatorskom vojskom i mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela”. Nadalje, Sabor Republike Hrvatske je zahtijevao “od bivše JNA da hrvatskim državljanima, koji se nalaze na odsluženju vojnog roka, bez odlaganja omogući napuštanje armije i slobodni dolazak svojim kućama”. Sabor je pozvao republike Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru “da ne dopuste korištenje svoga državnoga teritorija za vođenje rata protiv Republike Hrvatske”. Pozvao je članice Europske zajednice i Organizaciju ujedinjenih naroda na uspostavu diplomatskih odnosa s Republikom Hrvatskom i istaknuo da se Republika Hrvatska, u skladu s pravilima međunarodnoga prava, obvezuje poštivati prava i obveze dotadašnje SFRJ u dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku.
S tim je danom započeo povijesni hod Republike Hrvatske kao potpuno suverene i samostalne države, utemeljene u najtežim ratnim okolnostima na neslomljivoj i jasno izraženoj volji naroda koji je obranu vlastite domovine zdušno prihvatio kao najuzvišeniji i najčasniji zadatak svih rodoljubivih građana Hrvatske. Pravednost i legitimnost Domovinskog rata kojeg su zajedničkom ulogom iznijele domovinska i iseljena Hrvatska, te zrelost i dosljednost hrvatske politike na unutarnjem i vanjskopolitičkom području – predsjednika Republike, Sabora i Vlade – doveli su tako do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 1992., te je ona bila postala članicom Ujedinjenih naroda.
U povodu velikoga hrvatskoga državnog blagdana - Dana neovisnosti - podsjećamo se i na to kako je Hrvatska tijekom svoje prošlosti, utapana u šire, višenacionalne državne zajednice, iz kojih je, poticana svojim iskustvom podređenosti, nastojala izaći. Jer te su multinacionalne zajednice bile neprirodno složene i kao takve morale su se dezintegrirati.
Trajne, prirodne integracije počivaju na ravnopravnosti, uzajamnosti, gospodarskim i kulturnim interesima. Takva se prirodna integracija upravo provodi na razini Europe proširivanjem Europske unije. Njeno se ujedinjenje temelji na članstvu dobrovoljno združenih, ravnopravnih, slobodnih, demokratskih i mirotvornih država, od kojih svaka u tom zajedništvu nalazi svoj razvojni interes. Put u takvu asocijaciju vodi i Republiku Hrvatsku, kao što je vodi i u NATO-pakt, koji ne postoji zato da nekoga napada, već da bude štit Europe, koja se ujedinjava da bi postala razvojno prosperitetnija.
Poštovane gospođe i gospodo,
Ovu je 2004. godinu obilježio povijesni i dalekosežan vanjskopolitički uspjeh. Hrvatska je u lipnju ove godine i službeno postala kandidat za članstvo u Europskoj uniji i time ostvarila prekretnicu na svom putu prema jednom od svojih strateških ciljeva – punopravnom članstvu u Europskoj uniji.
Na taj način Hrvatska se još više približila ostvarenju svog opredjeljenja da postane ravnopravan dio zajednice zemalja koje dijele iste demokratske, kulturne i civilizacijske vrijednosti. Dobivanje statusa kandidata za punopravno članstvo u Europskoj uniji i određivanje termina početka pregovora za početak 2005. godine svjedoči o tome da su prepoznati svi naši napori i konkretni rezultati u provođenju sveobuhvatnih reformi na domaćem planu i u preobrazbi našeg društva u moderno europsko društvo. Međutim, u svemu treba biti realan. Ulazak u punopravno članstvo je proces koji nije nimalo lak i iziskuje još puno posla. Uključujući i odricanja na koja moramo biti spremni kao i određene kompromise s kojima su se nosile i ostale zemlje kandidati.
Danas, možda više nego ikad, potrebna je ustrajnost na tom putu. Pred nama je velik posao koji zahtijeva visok stupanj odgovornosti i zajedništva kako bismo u pregovorima s Europskom unijom postigli da pregovore okončamo što uspješnije i u njima ostvarimo sve bitne odrednice naših nacionalnih interesa.
Naš konačan uspjeh ovisit će i o spremnosti hrvatskih građana da ustraju na tom putu. Jer, ne upuštamo se u korjenite reforme radi pukog ulaska u Europsku uniju, već prije svega zbog nas samih – da bismo živjeli u još boljoj Hrvatskoj.
Okrenutost Hrvatske euroatlantskim integracijama, konkretno članstvu u Sjevernoatlantskom savezu, također spada u strateški prioritet Hrvatske. Na Istanbulskom summitu NATO-a u srpnju ove godine, pozitivno su valorizirani napori i rezultati koje RH postiže, kako bi uspješno dovršila reformu svojih oružanih snaga i prilagodila ih standardima Sjevernoatlantskog saveza. Uspješnim provođenjem Akcijskog plana za članstvo, Hrvatska se velikim koracima približava punopravnom članstvu u NATO. I ovdje je važno istaknuti da je pred nama čitav niz zadaća koje imaju za cilj ubrzati prilagodbu hrvatskih oružanih snaga NATO standardima i ustrojavanju modernih, operativnih i profesionalnih obrambenih snaga.
U tom je smislu pred Hrvatskim saborom ove godine i organizacija sastanka predsjednika parlamenata zemalja članica Američko-jadranske povelje. Hrvatska će, kao koordinator unutar Američko-jadranske povelje, tim sastankom i dodatno ojačati parlamentarnu dimenziju regionalne suradnje kao važnog čimbenika na putu prema članstvu u NATO.
Hrvatska je zemlja koja geografski i kulturološki pripada trima europskim regijama: Srednjoj Europi, Sredozemlju i Jugoistoku Europe. Stoga je Hrvatska nastavila aktivno sudjelovati u svim regionalnim programima i inicijativama kojima je cilj širenje i jačanje svekolike regionalne suradnje.
Republika Hrvatska je danas, od svih relevantnih predstavnika međunarodne zajednice, prepoznata kao faktor koji svojom ukupnom stabilnošću pozitivno i neposredno utječe i na stabilnost svog susjedstva.
Republika Hrvatska je u potpunosti spremna preuzeti tu ulogu, te na načelima jednakopravnosti i međusobnog uvažavanja, razvijati odnose i aktivno pridonositi izgradnji stabilnosti sigurnosti u ovom dijelu Europe.
Hrvatska je danas spremna predstavljati i zastupati europske vrijednosti u ovom dijelu Europe. Isto tako, spremni smo pružiti pomoć svojim susjedima i ostalim državama na jugoistoku Europe i njihovom približavanju političkim i sigurnosnim asocijacijama. Hrvatski primjer uspješne prilagodbe europskim vrijednostima vrlo zorno pokazuje isplativost proeuropskog puta.
U današnjem visoko globaliziranom svijetu teško je , ali ne i nemoguće, sačuvati ono što je nama najvrednije – naš nacionalni identitet. Stoga u vođenju ukupne državne politike moramo biti prije svega vođeni nacionalnim interesom i zaštitom i očuvanjem naše individualnosti.
Hrvatska nikada ne smije zanemariti svoje obveze prema dijelovima hrvatskog naroda u drugim zemljama u skladu s međunarodnim obvezama te poticati veze s hrvatskim iseljeništvom na uzajamnu dobrobit.
Gospođe i gospodo,
U današnjim međunarodnim odnosima sve više jača uloga i značaj parlamentarne diplomacije. Sukladno tome, Hrvatski sabor je pojačao svoj angažman na polju međunarodne parlamentarne suradnje kroz brojne susrete bilateralnog i multilateralnog karaktera. Velika je novina da su odbori Hrvatskoga sabora počeli aktivno sudjelovati na sastancima odgovarajućih odbora europskih parlamenata zemalja članica Europske unije.
Nakon što je i posljednja preostala članica Europske unije ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, uskoro će doći do konstituiranja Zajedničkog parlamentarnog odbora Europskog parlamenta i Hrvatskog sabora.
Na taj način stvaraju se pretpostavke da Hrvatski sabor nastavi s još aktivnijim radom na promidžbi hrvatskih interesa, svjedočeći o Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji koja ima volje i snage biti i aktivni čimbenik šire političke scene.
Hrvatski sabor veliku pozornost pridaje parlamentarnoj diplomaciji koja, kao sve značajnija sastavnica međunarodne diplomacije, postaje nezaobilazan faktor kreiranja međunarodnih odnosa, uz istodobno stalno promicanje nacionalnih strateških interesa na svim područjima.
Dio vanjskopolitičke aktivnosti Hrvatskoga sabora usmjeren je na dobivanje potpore europskih država za što brže približavanje Europskoj uniji, ali i na jačanje suradnje sa zemljama koje su u pregovorima odmakle dalje od Hrvatske, kako bi nam prenijeli značajna i korisna iskustva, koja se prvenstveno odnose na očuvanje najvažnijih nacionalnih interesa.
Želim ponovo naglasiti kako imamo jasne ciljeve, imamo i rokove, ali vremena nemamo na pretek. Naš put prema Europskoj uniji je put ostvarenja hrvatskoga kulturološkog, civilizacijskog i vrijednosnog identiteta u zajedničkoj obitelji europskih naroda i država.
Od EU se nalazimo udaljeni samo nekoliko godina. U svojim rukama držimo ključan utjecaj na dinamiku napredovanja i kvalitetu reformskih procesa.
Pri tome, veliku pozornost moramo posvetiti imperativu upoznavanja naše javnosti o svim aspektima i značenju članstva u jednoj takvoj asocijaciji. Smatram da Hrvatski sabor, kao najviše predstavničko tijelo građana, treba u toj zadaći odigrati značajnu ulogu.
Hrvatski sabor, vrhovno zakonodavno tijelo u Republici Hrvatskoj, očekuje vrlo konkretan i zahtjevan zadatak, a to je nastavak pravodobnog i uspješnog usklađivanja hrvatskoga zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije. Očekuje nas vrlo intenzivan rad na tom zahtjevnom i odgovornom poslu, s konkretnim zadaćama i jasno postavljenim rokovima, kako bismo ostvarili zacrtanu dinamiku usklađivanja sa zakonodavstvom EU te što spremniji dočekali početak pregovora s EU početkom 2005. godine.
Pred nama je velik posao koji će tražiti i još veće napore nego do sada kako bismo u relativno kratkom razdoblju postigli ono o čemu su stremile generacije. A to je da Hrvatska konačno postane ravnopravan partner svim ostalim europskim državama. Na ravnopravnoj osnovi i na temelju zajedničkih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti u Europskoj uniji.
Gospođe i gospodo,
Dopustite mi da osobito naglasim: najbolji jamac mira i stabilnosti kako ovog dijela Europe tako i u cijelom svijetu je svijest svih donositelja političkih odluka o njihovoj velikoj odgovornosti.
Republika Hrvatska i svi važni sudionici njenog političkog života svjesni su nužnosti bezuvjetnog poštivanja demokratskih načela kao preduvjeta za mir u ovom dijelu svijeta.
Republika Hrvatska u potpunosti i bez ostatka dijeli ideale, težnje i vrijednosti suvremene europske demokracije.
Republika Hrvatska poštuje i cijeni bogatstvo svoje vlastite različitosti, ali i bogatstva različitosti svijeta u kojem postoje.
Stoga, želim istaknuti s ovoga mjesta, da Republika Hrvatska najodlučnije odbacuje i osuđuje sve oblike ekstremizma, radikalizma, nacionalne i vjerske nesnošljivosti i ksenofobije, bez obzira na njihove izvore i nositelje.
Današnji dan, u spomen kojeg smo se svi ovdje okupili, i svi oni kojih ovdje nema, a živjeli su i dali svoje živote za ovaj dan, obvezuju nas da samo moderna, demokratska, europska Hrvatska, Hrvatska dobrobiti za sve svoje građane, opravdava sve one nesebično uložene napore i prinesene žrtve.
Obilježavajući Dan neovisnosti, obilježavamo jedan od najsvjetlijih datuma svoje povijesti, događaj koji su priželjkivale mnoge generacije, događaj koji danas predstavlja stvarnost. Stvarnost koju su izborili uspravni ljudi na ovom hrvatskom tlu, ispod ovoga hrvatskog neba, kao dijela velikoga europskog tla i prostranoga europskog neba.
Svim građankama i građanima Republike Hrvatske čestitam Dan neovisnosti.