Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora na svojoj 16. sjednici, održanoj 21. listopada 2025., raspravljao je o Konačnom prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, drugo čitanje, P. Z. br. 174, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske aktom od 3. listopada 2025.
Odbor je, u smislu članka 179. Poslovnika Hrvatskoga sabora, o navedenom pitanju raspravljao u svojstvu zainteresiranog radnog tijela.
Uvodno je predstavnik predlagatelja istaknuo kako se uvodi temeljno vojno osposobljavanje kao odgovor na porast novih sigurnosnih prijetnji – hibridnih djelovanja, kibernetičkih napada i rizika od prirodnih katastrofa. Vojna obveza osmišljena je kao dužnost svih sposobnih građana Republike Hrvatske, s ciljem podizanja spremnosti pričuvnika i sposobnosti društva za brzu reakciju u slučaju krize. Temeljno vojno osposobljavanje provodit će se na trima lokacijama: u Kninu, Slunju i Požegi. Planirano je do pet naraštaja godišnje, s kapacitetom od otprilike 800 ročnika po naraštaju, a obuka će trajati dva mjeseca. Istaknuo je i kako pravo na priziv savjesti omogućuje preusmjeravanje iz vojne obveze na obavljanje civilne službe. Obavljanje civilne službe u tijelu državne uprave traje tri mjeseca, dok u jedinicama lokalne i područne samouprave, zbog drukčije organizacije, traje četiri mjeseca. Tijekom civilne službe predviđena su prava na naknadu, smještaj i prehranu.
Pučka pravobraniteljica upozorila je na to da su članci 12. i 24. (te povezani novi članci 24.a i 24.b) problematični jer osoba koja traži civilno služenje vojnog roka mora „učiniti uvjerljivim vjerske ili moralne razloge“. Pravobraniteljica smatra kako takva formulacija nije dovoljno precizna ni pravno sigurna, a ostavlja previše prostora za proizvoljnost povjerenstva, s obzirom na to da zakon ne definira kriterije što bi se smatralo „uvjerljivim“ ni kojim se dokazima to dokazuje. Zbog toga je naglasila kako bi to trebalo biti jasno i detaljno određeno već na razini zakona, a ne podzakonskim aktom. Istaknula je kako odluku o priznavanju/prijelazu na civilnu službu donosi tijelo državne uprave nadležno za civilnu zaštitu (trenutačno MUP) na prijedlog povjerenstva, ali nije jasno razrađeno zašto odluke o B1 civilnoj službi (državna tijela) i B2 (jedinice lokalne samouprave) donosi Ministarstvo obrane te je upozorila na nejasnu raspodjelu nadležnosti. Upozorila je također kako protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za civilnu službu nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti samo upravni spor pred Visokim upravnim sudom RH, što će imati odvraćajući učinak i nije u skladu s pravnim standardima zaštite ljudskih prava.
Pučka pravobraniteljica posebno je upozorila na članak 21.v kojim se propisuje: „Odredbe ovoga Zakona koje uređuju temeljno vojno osposobljavanje i obvezu civilne službe ne smatraju se diskriminacijom u smislu zakona kojim se uređuje suzbijanje diskriminacije.“ Smatra da isključivanje primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova nije dopušteno, već bi ustavnost i razmjernost trebao ocijeniti sud, vodeći računa o strogim kumulativnim uvjetima iz članka 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije (cilj, proporcionalnost, nemogućnost ostvarenja cilja na blaži način itd.).
Zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova upozorio je da se Zakon o suzbijanju diskriminacije i Zakon o ravnopravnosti spolova donose kao organski zakoni, što im daje višu pravnu snagu – njihova se primjena ne može isključiti običnim zakonom. Prema njegovim riječima, dopuštene su iznimke od načela nediskriminacije jedino ako su kumulativno ostvareni uvjeti – da su mjere nužne, primjerene i opravdane u odnosu na legitiman cilj. Istaknuo je rizik da će predložene odredbe dodatno otežati položaj žena na tržištu rada jer one nisu obveznice temeljnog vojnog osposobljavanja, a zbog toga realno ne mogu ostvariti prednost pri zapošljavanju na isti način kao muškarci. Dodatno, pravno je tumačenje Ureda da žene, zbog načina na koji je reguliran vojni rok, ne mogu ni dragovoljno služiti civilnu službu, čime su dodatno zakinute u odnosu na muškarce. Naveo je kako je među razlozima za odgodu služenja vojnog roka predviđen datum sklapanja braka, dok životno partnerstvo nije prepoznato, a rješenja vezana za rođenje djeteta ne uzimaju u obzir životne okolnosti kao što je porod prije utvrđenog termina.
U načelnoj raspravi posebno je istaknuto pitanje diskriminacije te su podrobno analizirane i odredbe koje se odnose na priziv savjesti, kao i na pravne nejasnoće i nedorečenosti pojedinih odredbi zakona. Upozoreno je kako regulacija priziva savjesti nije konzistentna kada se usporedi s drugim područjima, primjerice s prizivom savjesti liječnika ginekologa vezano za pobačaj – gdje oni nisu dužni navesti nikakav razlog, već je dovoljno da usmeno izjave da se pozivaju na priziv savjesti, a pritom liječnici koji ne koriste to pravo nemaju nikakvu prednost pri zapošljavanju. Suprotno tomu, predloženim zakonom predviđena je diskriminacija više od polovice građanki Republike Hrvatske koje će tražiti posao, kroz mehanizam prednosti pri zapošljavanju temeljen na završetku vojnog osposobljavanja. Iako je riječ o prizivu savjesti i u zdravstvu i u sektoru obrane, zakon im pristupa nejednako – za liječnike nije potrebno navođenje razloga ni prolazak administrativnih provjera, dok u slučaju vojnog roka podnositelj mora obrazložiti i dokazivati razloge priziva savjesti, dok u postupku nema prava na žalbu već isključivo mogućnost podizanja tužbe Visokom upravnom sudu, što je ocijenjeno odvraćajućim i nesukladnim standardima učinkovite zaštite prava.
Dodatno je u raspravi postavljeno pitanje o prizivu savjesti u zdravstvu, istaknuvši kako u praksi postoje slučajevi u kojima liječnici jedan dan koriste priziv savjesti, drugi dan ne, ili to pravo ostvaruju samo u državnim bolnicama, a u privatnim ustanovama ne ostvaruju. Otvoreno je pitanje hoće li ubuduće i liječnici morati obrazlagati razloge za priziv savjesti te snositi nekakvu financijsku sankciju ako povremeno mijenjaju mišljenja. Upozoreno je kako će „moralni razlozi“ priziva savjesti, kao što je prigovor jer netko ne želi oduzimati život ili sudjelovati u ratnim operacijama, u praksi biti vrlo teško obranjivi pred povjerenstvom i upravnim tijelima. Time se, osim pravne nesigurnosti, potencira rizik proizvoljnog odlučivanja i oslabljuje bitno ostvarenje ustavnog i konvencijskog prava na priziv savjesti.
Naglašeno je kako je proglašavanje institucije Pučkog pravobranitelja ili njezinih argumentiranih navoda „pikanterijama“ nedopustivo i u suprotnosti s osnovnim ustavnim načelima. Riječ je o Ustavom utvrđenoj instituciji s jasno definiranim nadležnostima – među kojima je posebno propisana zaštita od diskriminacije, koja je također ustavno pravo svakog građanina. Dok je legitimno i poželjno voditi raspravu o pojedinim rješenjima i argumentirano ih preispitivati, nije prihvatljivo delegitimirati ili napadati svaku osobu ili instituciju koja iznese kritički stav prema zakonodavnom prijedlogu. Upozoreno je kako takav pristup može dugoročno narušiti povjerenje u funkciju neovisnih ustavnih tijela i proširiti se na druge institucije koje su ključne za zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava.
Predstavnik predlagatelja, odgovarajući na pitanja zastupnika, istaknuo je kako uvođenje prednosti pri zapošljavanju za osobe koje su završile temeljno vojno osposobljavanje ne predstavlja diskriminaciju, što potvrđuju i presude Europskog suda za ljudska prava. Naglasio je kako su i dosad brojne kategorije imale pravo prednosti pri zapošljavanju – ali ta prednost rijetko u praksi dovodi do zapošljavanja jer svi kandidati moraju ostvariti jednak broj bodova na testiranju i razgovoru. Vezano uz priziv savjesti istaknuto je kako nije riječ o usporedivim institutima kad se gleda priziv savjesti u zdravstvu i obrani. Kod obrambenog sustava ne bi smjelo biti kontradiktornih podataka, poput onih koji bi proizlazili iz kaznene ili prekršajne evidencije, registra osoba koje posjeduju oružje, te suprotno tomu, o prizivu savjesti zbog moralnih razloga. Predstavnik predlagatelja također je naveo kako će dio pitanja u vezi s civilnom službom i civilnom zaštitom biti dodatno uređen u budućem Zakonu o civilnoj zaštiti, ističući kako je napravljena velika nadogradnja sustava civilne zaštite, koji je dosad bio nedovoljno popunjen i često je u krizama intervenirala vojska, vatrogasci i drugi.
Nakon provedene rasprave Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina većinom je glasova
(5 glasova „ZA“, 1 glas „PROTIV“ i 2 glasa „SUZDRŽAN“) odlučio predložiti Hrvatskom saboru
donošenje
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio prof. dr. sc. Milorada Pupovca, predsjednika Odbora, a u slučaju njegove spriječenosti Sanju Bježančević, potpredsjednicu Odbora.
PREDSJEDNIK ODBORA
prof. dr. sc. Milorad Pupovac