Govor Josipa Jurja Strossmayera u Saboru 29. travnja 1861.

Akademija znanosti - put prema narodnom obrazovanju

Svijetli bane, gospodo narodni zastupnici!

Svijest i srce naroda jest ono sveto gojište i shranište, u kom se prema potreboćama narodnima plemenite misli, plemenite želje i zahtjevi radjaju i čuvaju; pak što narod čestit i nevin polag zakona vječite pravde i istine u svijesti svojoj pomisli i ushtije, što u srcu svom zaželi, to pod blagim uplivom božje promisli prije ili poslije sve prepone i spletke ljudske nadvladati i u javnom životu ožudjenim plodom uroditi pora. To je, što poštenjaka i tada tješi i hrabri, kad se tmasti oblaci nad glavom domovine viju. 

Meni, gospodo narodni zastupnici, u ovaj svečani čas srce pod teretom želja, koje za mili dom i rod svoj gojim, ponešto olakša, pače od radosti ustrepti, dočim vidim jednu od najusrdnijih i najplemenitijih namjera naroda našega s tolikim vašim odobrenjem, s tolikim vašim usklikom i ushićenjem primljenu i oživotvorenu; namjeru naime, da se putem akademije znanosti u pomoć priteče narodnomu obrazovanju, narodnoj knjizi našoj, koja je doslije pod uplivom raznih nepovoljnih okolnosti samo životarila i tako rekav kukavila. Jednodušni usklik i ushićenje vaše, s kojim evo namjeru rečenu prigrliste, poručanstvo narodu našemu pruža, da ne ima nijednoga medju nama, koji bi se dušom i srcem narodnim željama, narodnim pravima, narodnoj časti i ponosu iznevjerio; pače da svi živo osjećamo nužde i potreboće naroda našega, rane ljute, s kojih toliko boluje; da svi dobro shvaćamo uzvišenu zadaću naroda našega; da, gdje se o tom radi, da se narodu našemu ujamči sretnija i slavnija budućnost, razlikosti mnijenja medju nama ne ima, da smo tada svi jedna duša i jedno srce. 

Jednodušni usklik i ushićenje, s kojim akademiju znanosti pozdravljate, uvjerenje je, da je plemenita želja i namjera ova narodu svemu, da je svima nama upravo iz dna srca i ljubavi proistekla. Gdje je srce i ljubav tvoja, tu je veli Pismo i blago tvoje. Gdje je toli srdačna jednodušnost, tu će biti blagoslov božji, tu će biti i blagodarna desnica naroda našega, bit će tu primjernim načinom blagodarna desnica plemenitih naroda našega zastupnika, ter će pomisao tu do onoga stepena savršenosti dovesti, koja časti i dostojanstvu naroda našega odgovara, koja odgovara uzvišenomu cilju, koji nam pred očima trepti, da nam naime blagorodica i blagovjesnica više svjetlosti i višega izobraženja, knjiga narodna, svaki dan to više procvate ter narod naš duševnim blagom svojim u tolikom izobilju obogati, da se naskoro s najizobraženijim narodima svijeta ustakmiti može. Što se malenkosti moje tiče, hvalim srdačno g. vel. županu križevačkomu, hvalim svima vama, gospodo, na tolikoj vašoj pohvali, na tolikoj dobrohotnosti i toli blagom sudu o meni. 

Ja ništa drugo, gospodo, ne učinih doslije, nego samo puku dužnost ispunih prama narodu svomu. Bog me i mila domovina od malih nogu tja do danas stostrukim načinom dužnikom svojim učini; ja se trsim i trsit ću se do groba svoga što mogu bolje Bogu i domovini se odužiti. Ja sam, gospodo, od prostih, neukih roditelja proizišao te sam osobito u mladjoj dobi svojoj podosta tegoba u obrazovanju svom oćutio; znam dakle iz vlastitoga iskustva svoga, što će reći miloj domovini i sinovima domaćima sredstva višega duševnoga izobraženja pružiti. Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tijelo su nam i tjelesni život dali i othranili, ter su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vrijedni; koji nam pak sredstva k višemu duševnomu izobraženju pružaju, oni nam viši život daju, koji toliko više vrijedi od prvoga, koliko više vrijedi nebo od zemlje, duh od tijela, dobra duševna od blaga tjelesnoga To su oti duševni roditelji, kojima nigda dosta priznanja, nigda dosta zahvalnosti iskazati ne možemo. 

Dobra, gospodo, koja uživam, zakoni crkveni baštinom siromaha nazivlju. Ja scijenim, da je za sad mila domovina naša, što se sredstava za duševni razvitak tiče, još veoma oskudna i siromašna; scijenim dakle, da je svih nas sveta dužnost oskudnoj i siromašnoj domovini našoj u pomoć priteći; napose pak sveta je to dužnost onih, koji su držani po svetom stanju i zvanju svom osobitu skrb za siromahe nositi, budući baštinici ljubavi onoga, koji na ovaj svijet dodje s osobitim obzirom na siromahe i uboge, koji i sad i do vijeka osobitim načinom u siromasima i ubogima bivstvuje ter svaki dar sirotinji učinjen, kano da bi samomu njemu učinjen bio, smatra i nagradjuje. 

Gospodo narodni zastupnici! 
Nemoć, pod kojom stenjaše i bolovaše doslije narodna knjiga naša, ona je ista, pod kojom stenje i boluje cijelo državno tijelo naše. Oštećeno nam je državno tijelo naše i oslabljeno na sve četiri strane svijeta; oštećeno i oslabljeno stranom nehajstvom našim, oštećeno i oslabljeno stranom tudjim nesmiljem i nepravdom, oštećeno i oslabljeno ponajviše našim požrtvovanjem za opće dobro. 

Gospodo! Moje je uvjerenje cijelim tečajem javnoga života domovine naše potvrdjeno, da jedva ima naroda pod nebom, koji bi požrtvovanjem svojim i stoljetnim tako rekav mučeništvom svojini toliko si susjedne narode, toliko cijelo carstvo, pače cijelu Europu zadužio, koliko naš narod; zato scijenim, da je sveta dužnost susjednih naroda, sveta dužnost carstva i cijele Europe tim se narodu našemu odužiti, da ga živo i iskreno u težnji njegovoj, stare i nove rane državnoga tijela svoga po mogućnosti iscijeliti ter mu staru snagu i valjanost povratiti, podupire. Bilo medjuto tomu kako mu drago, istina je, da se oštećenost i rascjepkanost državnoga tijela našega prenesla u sve struke javnoga državnoga i duševnoga života našega. a po tom naravno i u knjigu našu, na veliku štetu narodnoga izobraženja našega. Tužni književnik, poslije kako bi velikim trudom i naporom knjigu izumio i svim mogućim uresom duše i srca svoga nakitio, tada mu se istom valja brinuti i glavu razbijati, kako će duševno ljubimče svoje na svijetlo iznijeti i u bijeli svijet oturiti. Trud pregolem, a šteta vazda gotova. 

Nije čudo, da su se u tako nepovoljnom položaju najizvrsniji umovi od duševne radnje strašili i ustezali; nije čudo, da je u tim okolnostima mnogi plod duha domaćega u zabitnom kutu hranom moljaca postao, dočim bi krasnom hranom duhu domaćemu postati imao. Ah! Bog sam zna, koliko duševnoga blaga u starim i novini spisima s toga uzroka u tminama zakopano stoji ter željno dan uskrsnuća svoga očekuje. Znala bi nam ovom prilikom o tom koješta pripovijedati posestrima Dalmacija, da ju tudja ruka od ogrljaja našega ne priječi, posestrima, velim, Dalmacija, koja, kao što je negda bila središte državnoga i političkoga života našega, sjedište kraljeva i krune naše, kolijevka slavnih junaka naših, tako je bila ujedno ognjište više svjetlosti i obraženosti, koje djelo cijenom i valjanošću svojom ništa ne ustupljuje najkrasnijim djelima izobraženih europejskih naroda. Ah Dalmacijo mila, što se od tebe učini! Vrati, ah vrati se čim prije u naručaj naš, pak ćeš bez dvojbe biti, što si negda i bila, glava naša i kruna naša! Tomu nedostatku doskočit će akademija znanosti pružajući sredstva narodnoj knjizi, da bez ikakvih prepona slobodno pred lice svijeta i naroda stupiti može; akademija znanosti će, ako Bog da, narodnoj knjizi onu slogu i ono jedinstvo pribaviti, koja jur kod izobraženih germanskih i romanskih naroda vlada i koja je jedina poluga višega razvitka narodnoga izobraženja. U prvom početku i kod germanskih i romanskih naroda knjiga je narodna pod istini teretom stenjala kao i kod nas, pa je istim putem do sloge i jedinstva dospjela, a po slozi i jedinstvu do one gorostasne vrline, kojoj se s punim pravom čudimo. Što je kod njih moguće, moguće je i kod nas. Još i dan danas više je razlikosti u narječjima kod Germana i Romana nego kod nas Slavena na jugu, pa kad su oni razlikost i rascjepkanost tu u knjizi nadvladati mogli, nadvladat ćemo ju i mi, akomudro i postojano napredovali budemo. Tada će se istom dokazati da duh slavjanski na jugu, lišen tudjih okova, puno lijepih sposobnosti posjeduje; tada će se jamačno dokazati, da je crna kleveta, da duhu slavjanskomu originalnost i viši polet manjka, koja kleveta u ustima ljudi, koji ju do sad narodu našemu predbacivahu, upravo toliko pravedna i istinita bijaše, kao da bi čovjeku, komu si noge i ruke sapeo, predbacivao, što s onom brzinom ne gradi, s kojom prost i svakih okova lišen, ili da bi se divio ptici, kojoj si krila podsjekao, što se ne baca nebu pod oblake. 

Gospodo narodni zastupnici!
S akademijom znanosti usko je spojen drugi zavod, koji bez dvojbe svakomu domorocu vruće na srcu leži i ležati mora. A zavod taj jest jugoslavensko sveučilište u Zagrebu. 

Gospodo! Usklik i pohvala jednodušna, s kojom primiste izušteno po meni jugoslavensko sveučilište, svjedok je, da sam tim dirnuo upravo u živac domorodnih želja, da je i taj zahtjev ko i prvi proistekao iz žive duše naroda našega. Akademija znanosti pretpostavlja po mom mnijenju sveučilište. 

U akademiji znanosti sve struke znanja čovječanskoga u višem znamenovanju zastupane biti moraju. Mudroslovlje, filologija, pravoslovlje, prirodoslovlje sa svima ograncima svojima, bogoslovlje, slovoslovlje, povjesnica i t. d. i t. d. u višem smislu u akademiji znanosti stjecište i utočište svoje naći imaju. 

Akademija znanosti ima biti umovima, koji se poput orla na krilima uzvišenoga duha svoga nebu pod oblake dižu, najplemenitiji cilj radnje duševne. Akademija znanosti ima biti nagrada i lovorvijenac ljudima, koji su se ma u kojoj struci znanosti osobito odlikovali. 

To vam pak, gospodo, akademija samo onda biti može, ako se budu sve struke znanosti u sredini našoj i u narodnom duhu predstavljale i podučavale; ako se bude putem sveučilišta vrelo otvorilo, iz kojega će krasna omladina naša žedju svoju duševnu trnuti i onim se blagom obogatiti moći, koje više čovjeka resi i odlikuje nego ikakovo sjajno ime, više nego sve blago materijalno ovoga svijeta. Ako misli akademija znanosti procvasti, tada je nužno, da se za nju sjemenište u sveučilištu otvori mladih ljudi, koji bi se za višu duševnu radnju udesili i usposobili. Tkogodnam strani amo dodje, znajući, da je u Zagrebu sjedište akademije znanosti, nimalo dvojiti ne će, da je tu ujedno i sjedište sveučilišta; tako su te dvije ideje, ta dva zavoda jedan s drugim usko spojena. 

Gospodo narodni zastupnici! 
Naš položaj vrlo je važan, ter ako se ne varam, narod će naš skoro pozvan biti, da ne samo u vlastitom interesu svom, nego i u interesu posvećenoga prestolja i sjajne dinastije, u interesu susjednih naroda, u interesu cijeloga carstva plemenitih zadaća riješi. Jedno od najogromnijih europejskih pitanja, koje cijeli svijet već odavna vele zanima, živo će se nas i naše budućnosti kosnuti. Pitanje to nas je jur rijeke krvi stajalo; nije dvojbe, da ćemo mi zvani biti u isto to pitanje u interesu kršćansko-europejske civilizacije duboko utjecati. 

Gospodo! U tu svrhu nije dosta, da nosimo zdravu mišicu i srce junačko. Danas se vojuje više i odlučuje oružjem duha nego oružjem materijalnim. Zaman nam najznamenitiji položaj, zaman najplemenitije zadaće, ako nam umnih i moralnih sila uzmanjka, bez kojih sve blago neba i zemlje ništa ne prudi, jerbo je um, koji blago materijalno oživljuje, ravna i na korist obraća. Atena bijaše malahni grad, stara Grčka, što se prostora tiče, neznatna, pak se ipak Atena i stara Grčka zbog umnih i moralnih sila svojih na sve strane svijeta proslavi niti će joj igda slava potamnjeti, dok bude pod suncem ljudi, koji um, blago duševno više cijene nego blago materijalno, koje samo po sebi nikakve vrijednosti ne ima. Stari Rim već odavno poginu, ali ne poginu slava staroga Rima. Duhu staroga Rima u istim razvalinama starorimskih umotvora ni danas se svijet dosti načuditi ne može. Živi stari Rim još i danas u neumrlim proizvodima uma i znanosti svojih. Upliv izobraženosti staroga Rima u preporodjenje i razvitak duševni još se i danas živo osjeća i osjećat će se, dok je svijeta i vijeka. Mala šaka Francuza i Engleza zauze Peking, ponizi i upokori narod od više sto milijuna ljudi. Toli više valja umna sila od materijalne. To je ona sila, koja nebom i zemljom vlada; to je ona sila, koja zvijezde po nebu broji i stazu im pokazuje; to je ona sila, koja parom upravlja, da plav naprijed goni; to je ona sila, koja munji zapovijeda, da misao čovječju s jednoga kraja svijeta na drugi prenosi; to je ona sila, koja u busuli mornaru na pučini morskoj danju i noću svijeti. 

Te sile mi potrebujemo, gospodo, nada sve, da važni položaj svoj upotrijebimo, da zadaću svoju na korist i slavu naroda našega riješimo. Da si tih sila nabavimo, nužno je, da u sredini našoj i u narodnom duhu sveučilište ustanovimo. Mladež naša krasna je, čedna je, poslušna je. rado se naucima posvećuje, sposobna je. Mladež naša taka je, da ju s punim pravom cvijetom sadašnjosti a nadom bolje budućnosti nazvati možemo. Mladež naša ima biti baštinica želja naših i duševnih težnja naših. Da se ni mi ni mila domovina u nadi svojoj ne prevarimo, dužnost nam je priliku pružiti mladeži našoj, da se izobrazi, da plemenitom baštinicom ljubavi domorodne, domorodnih želja i težnja, slave i dike praotaca svojih po uzvišenom umu i oplemenjenom srcu postane; što samo tada možemo dostići, ako sveučilište u sredini našoj podigli budemo. 

Mladež naša puno duha i poleta ima, ali je većom stranom siromašna ter joj nije moguće s velikim troškom tudja sveučilišta pohadjati, otkle višekrat biva, da najljepše sposobnosti zakopane i za narodni dobitak izgubljene ostaju. Da i ne napomenem, da mladež u preranoj dobi izvan granica domovine svoje boraveći lako dušu svoju otrovati i narodu se svomu za vazda otudjiti može. Još jedno, gospodo narodni zastupnici! I na Balkanu već počinje zora bolje budućnosti lice svoje pomaljati. I s onu stranu Save i Une počinju neki barem te neki nuždu osjećati višega obrazovanja. Počinju i u tima stranama osvjedočenje gojiti, da se treba ponajprije uzdati u se i u vlastite moralne sile svoje, da se od strašnog sužanjstva oslobode. Kršćanstvo preko Save i Une krv je od krvi naše, udo je od tijela našega. Negda i oni bijahu dio cjeloviti državnog posjeda našega. Ne ima prijeko znamenitijega mjesta, gdje ne bi hrpe kosti naših slavnih pradjedova pokopane ležale, ne ima grada tamo znamenitijega, oko koga ne bi zemlja rijekom krvi hrvatske opojena bila. Jaram, pod kojim vijekove već stenju, i nas jednokrvnu i jednoplemenu braću teško tišti. Onostrana braća u nas oči svoje obraćaju, u nas se uzdaju, k nama ruke svoje dižu. Mi doslije malo ili ništa im učiniti ne mogosmo. 

Scijenim, da ćemo im ponešto u pomoć priteći, ako ovdje u Zagrebu, a to jest upravo pred vratima njihovima sveučilište podignemo, obilno vrelo ono, iz koga će i njihovi sinovi crpsti ono blago duševno, koje dočim um prosvjetljuje i srce oplemenjuje, ujedno najsigurnije jamstvo pruža one slobode, za kojom svako plemenito srce toli čezne. 

Gospodo! Dužni smo, po mom mnijenju, domovini i samim sebi; dužni smo akademiji znanosti, koju ustrojismo; dužni smo onoj veličanstvenoj zadaći, koju u interesu ustavne slobode i sretnije budućnosti naše riješiti imamo; dužni smo u interesu cijeloga Slavenstva na jugu; dužni smo i braći našoj, koja pod turskim jarmom stenju; dužni smo krasnoj i miloj omladini našoj; dužni smo napokon i slavnomu gradu Zagrebu u sredini našoj utemeljiti sveučilište. 

Gradu velim Zagrebu, koji slave i milinja radi imenujem, koji od starodavnih vremena sredotočje kraljevina naših, višega državnoga i duševnoga našega života bijaše, komu ista priroda višu znamenitost i budućnost dosudi i opredijeli, koga će slava neuvela i stoga ostati, što mu lovor nepobitnosti junačko čelo resi, a sniženi okovi tudji vrat nigda, ni onda oskvrnili nisu, kad je bujica turska velike države oko nas poplavila i slavne gradove pod jaram svoj skučila. Zato predlažem, da se istomu odboru, koji će izraditi imati osnovu akademije znanosti, nalog ujedno podijeli, da izradi osnovu za sveučilište, i da način naznači, kojim bi se najbolje i najuspješnije sveučilište kod nas oživotvoriti moglo. 

Budući da se radi o stvari toli plemenitoj i narodu našemu toli nužnoj, to nije dvojbe, da ćemo svi jednodušno uz to pristati i tako pred cijelim svijetom zasvjedočiti, da nam više obrazovanje naroda našega vruće na srcu leži.

Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.) 

Hrvatski političar, prosvjetitelj, đakovački biskup i veliki mecena kulture, obrazovanja i umjetnosti (Osijek 1815. Đakovo 1905.); već sa 20 godina postaje doktor filozofije, a pet godina kasnije doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu. U hrvatski politički život ulazi već kao student podupirući politiku Narodne stranke. Tijekom revolucije 1848. podupire bana Jelačića, na čiji prijedlog 1849. godine postaje đakovačkim biskupom. U vrijeme aktivnoga bavljenja politkom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će njezini mnogobrojni narodi postupno postići osamostaljenje, a slavenski se narodi ujediniti u zajedničku državu. U Beču je 1860. godine zahtijevao pripojenje Dalmacije Hrvatskoj, kao i uvođenje hrvatskoga jezika u upravu i škole. Nakon neuspjelih pokušaja revizije Hrvatsko-mađarske nagodbe pri čemu se zalagao za autonomiju Hrvatske oko pitanja proračuna i financija, povukao se iz aktivnog političkog života, a ponovo se javlja 1880. godine stajući uz Nezavisnu narodnu stranku Franje Račkoga. Kao prosvjetitelj, Strossmayer je ostavio znamenit trag u kulturi, znanosti i obrazovanju. Na njegov poticaj 1861. godine osnovana je Zaklada za osnivanje suvremenog sveučilišta u Zagrebu (Sveučilište je osnovano 1874. godine), te 1866. Jugoslavenska akademija znosti i umjetnosti - današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Pokrenuo je veliki Akademijin rječnik, poticao i potpomagao gradnju škola i crkvenih ustanova.