.png)
Od davnina se od sabornika tražilo da govore slobodno, bez čitanja govora zapisanog na papiru, budući da je takav govor uvjerljiviji i ima jači učinak od čitanja teksta.
Poslovnik Sabora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonske i Dalmatinske iz 1861. godine u članku 52. sadrži odredbu: "Govore s pisma čitati nije slobodno". I Poslovnik iz 1875. u članku 40 donosi: "Nijednom članu Sabora nije slobodno čitati svoj govor".
Odredba o zabrani čitanja govora nalazi se i u Poslovniku Hrvatskog državnog sabora iz 1942. godine, a u Poslovniku Narodnog sabora Hrvatske iz 1947. godine, kao i u kasnijim poslovnicima, takve odredbe više nema.