Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost na 10. sjednici održanoj 9. ožujka 2017., raspravljao je o Prijedlogu zakona o  izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, prvo čitanje, P. Z. E. br. 79 (dalje u tekstu: Prijedlog zakona), koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 2. veljače 2017.

Sukladno članku 179. Poslovnika Hrvatskoga sabora, Odbor je predloženi zakonski prijedlog razmatrao u svojstvu zainteresiranog radnog tijela.

Predstavnica predlagatelja je u uvodnom obrazloženju Prijedloga zakona istaknula da se pristupilo izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (dalje u tekstu: ZKP) s obzirom na obvezu usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije, odnosno Direktivom 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220 /PUP, Direktivom 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima, Direktivom 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u europskoj uniji te Direktivom 2014/62/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o kaznenopravnoj zaštiti eura i drugih valuta od krivotvorenja kojom se zamjenjuje Okvirna odluka Vijeća 2000/383/PUP.
Predstavnica predlagatelja se u uvodnom izlaganju posebno osvrnula na izmjene članka 202. i 208. ZKP-a vezano za prenošenje odredbi Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (dalje u tekstu: Direktiva 2013/48/EU).

Naime, kako bi se pravilno prenijele odredbe članka 2. i 3. Direktive 2013/48/EU bilo je potrebno, prije svega, Prijedlogom zakona izmijeniti definiciju osumnjičenika iz članka 202. stavka 2. točke 1. ZKP-a, s obzirom da je ZKP prihvatio mješovitu definiciju osumnjičenika, a što pretpostavlja ispunjavanje formalne ( da se stjecanje položaja osumnjičenika veže za podnošenje kaznene prijave kao formalnog akta nadležnog tijela) i materijalne pretpostavke (osumnjičenik je osoba protiv kojega se provode izvidi ili je provedena hitna dokazna radnja), dok Direktiva 2013/48/EU u odredbama članka 2. stavka 1. definira pojam osumnjičenika samo u materijalnom smislu i ne traži formalni akt nadležnog tijela za stjecanje položaja osumnjičenika.
Predloženim izmjenama osumnjičenikom bi se smatrala osoba u odnosu na koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo i protiv koje policija i državno odvjetništvo poduzimaju radnje u cilju razjašnjenja te sumnje (osumnjičenik u materijalnom smislu).

S obzirom da Direktiva 2013/48/EU u odredbama cijelog članka 2. utvrđuje svoje područje primjene, te u stavku 3. utvrđuje da se primjenjuje pod istim uvjetima koji su predviđeni u stavku 1. (koji se odnosi na osumnjičenike), i na osobe koje nisu osumnjičenici ili optužene osobe, a koje tijekom ispitivanja policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona, postanu osumnjičenicima ili optuženim osobama, predstavnica predlagatelja se posebno osvrnula na problem koji se pojavio kod utvrđivanja što se ima smatrati „ispitivanjem“.

Predstavnica predlagatelja je istaknula da je odgovor pronađen u uvodnoj izjavi broj 20. koja pojašnjava kako termin „ispitivanje“ ne uključuje preliminarno ispitivanje policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona čija je svrha identificirati dotičnu osobu, provjeriti posjedovanja oružja ili druga slična sigurnosna pitanja, utvrditi potrebu za pokretanjem istrage, primjerice tijekom prometne kontrole ili tijekom redovitih nasumičnih provjera, ako osumnjičenik ili optužena osoba još nije identificirana.

Temeljem navedenog utvrđeno je da se „ispitivanje“ treba smatrati svako ispitivanje osumnjičenika o okolnostima kaznenog djela i u vezi kaznenog djela, dok se „preliminarnim ispitivanjem“ treba smatrati samo utvrđivanje istovjetnosti, prometna kontrola, provjera posjedovanja oružja i slično.
Nadalje, predstavnica predlagatelja je istaknula da se u odredbama članka 3. Direktive uređuje institut Pravo na pristup odvjetniku u kaznenom postupku, kojim odredbama se propisuje da se osumnjičenicima ili optuženim osobama mora osigurati pristup odvjetniku prije nego su ispitani od strane policije ili drugog tijela zaduženog za provedbu zakona ili pravosudnog tijela.

S time u svezi postalo je nužno pristupiti izmjenama članka 208. ZKP-a koji uređuje pitanje „obavijesnih razgovora“ s osumnjičenicima koji su u svojoj suštini „ispitivanje“ u smislu navedenih odredbi Direktive 2013/48/EU, te je već od toga trenutka osumnjičenicima potrebno omogućiti aktivno ostvarivanje prava na pristup branitelju.

Izmjene odredbi članka 208. ZKP-a predviđene su na način da se člankom 208. propisuje prikupljanje obavijesti od građana, novim člankom 208.a ispitivanje osumnjičenika od strane policije, a novim člankom 208.b prikupljanje obavijesti od osoba zatečenih na mjestu počinjenja kaznenog djela s elementima nasilja ili kaznenog djela koje predstavlja prijetnju javnoj sigurnosti, a koje imaju saznanja o okolnostima počinjenja djela ili počinitelju. Isto je učinjeno radi jasnoće teksta.
S obzirom da se Prijedlogom zakona propisuje da se osumnjičeniku mora osigurati već prije prvog ispitivanja pristup odvjetniku, da osumnjičenik treba dobiti sva potrebna upozorenja, te da će radnja ispitivanja biti detaljno propisana kako bi se osiguralo poštivanje osumnjičenikovih prava, postavilo se pitanje da li je svrsishodno da se rezultati tih ispitivanja ne mogu koristiti kao dokaz u postupku, a posebice imajući u vidu da većina država članica EU nema institut obavijesnih razgovora s osumnjičenikom (tj. ne razlikuje „formalno“ i „neformalno“ ispitivanje), već se ispitivanje provodi uz propisana upozorenja, te u većini država ispitivanje osumnjičenika od strane policije  ima dokaznu snagu.

Predstavnica predlagatelja je posebno istaknula, kao dodatnu garanciju zakonitosti postupanja, prijedlog da se ispitivanje osumnjičenika pred policijom snima uređajem za audio-video snimanje. Naime, zbog  niza povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koje se odnose na povrede baš u fazi ispitivanja osumnjičenika od strane redarstvenih vlasti i koje je utvrdio Europski sud za ljudska prava, predloženo je uvođenje audio–video snimanje.
Ujedno, predstavnica podnositelja je posebice istaknula da se ovakvim propisivanjem dokazne snage rezultatima ispitivanja osumnjičenika pred policijom  osigurava i jasna procesna sankcija za svaku zlouporabu u toj fazi postupka, i to kroz institut nezakonitog dokaza i primjene doktrine „ploda otrovne voćke“.
Naime, vrlo često stoje opravdani prigovori obrane u slučajevima kada ukazuju na okolnost da su dokazi koji se nalaze u spisu predmeta prikupljeni eventualnim vršenjem pritiska na osumnjičenika tijekom „obavijesnog razgovora“, a što se nije moglo uvijek dokazati.

S ovim izmjenama i dopunama ZKP-a isto će se izbjeći, s obzirom da je predviđeno da je iskaz osumnjičenika i dokazi za koje se iz tog iskaza saznalo nezakoniti, ako policija ne pouči osumnjičenika o njegovim pravima na zakonom propisani način i ne omogući efikasno ostvarivanje prava na pristup branitelju ili ako tijekom postupanja policije dođe do miješanja procesnih uloga.
U raspravi je od strane Odbora u cijelosti podržana izmjena ZKP-a, posebice u dijelu koji se odnosi na postupanje policije tijekom predložena tri vida „obavijesnih“ razgovora, na način da se razgraničilo provođenje „obavijesnih razgovora“ na razgovore s građanima, osumnjičenicima i osobama koje su bile svjedoci kaznenog djela, te mogućnost da se iskaz osumnjičenika i dokazi koji su prikupljeni temeljem tog iskaza mogu koristiti tijekom postupka kao dokaz, uz poštivanje propisanih procedura.

Nasuprot stajalištu većine, izražena je bojazan člana Odbora da je ovakvo prenošenje  Direktive 2013/48/EU u ZKP pogrešno, s obzirom da izvidi nisu dio kaznenog postupka, nego su predkazneni odnosno prethodni postupak, te se na ovaj način omogućava osumnjičenicima još već zaštita nego do sada, posebice imajući u vidu koruptivna kaznena djela, gdje će osumnjičenici već od početka  kriminalističkog istraživanja imati pravo na odvjetnika  i biti zaštićeni.
U pogledu instituta individualne procjene žrtve predviđen člankom 43.a,  član Odbora je izrazio bojazan da će državne institucije time dobiti mogućnost „maltretiranja“ žrtve.

Predstavnica predlagatelja je istaknula da predložene izmjene idu u cilju jačanja statusa osumnjičenika i jačanje njegovih procesnih prava, dok je individualna procjena žrtve ugrađena u svrhu procjene kolike su mogućnosti da ista osoba ponovno bude žrtva, te da joj se pruži sva raspoloživa pomoć kako bi se olakšalo iskazivanje i omogućila pravovremena zaštita.

Nakon rasprave, Odbor je većinom glasova, s 8 glasova „ZA“ i 1 glas „PROTIV“, odlučio predložiti Hrvatskome saboru donošenje sljedećeg zaključka:

1. Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku.
2. Sve primjedbe, prijedlozi i mišljenja iznesena u raspravi upućuju se predlagatelju  radi izrade Konačnog prijedloga zakona.

Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora određen je Ranko Ostojić, predsjednik Odbora, a u slučaju njegove eventualne odsutnosti ili spriječenosti, za izvjestitelja se određuje Darko Milinović, potpredsjednik Odbora.

PREDSJEDNIK ODBORA
Ranko Ostojić