Zagreb – Odbor za ravnopravnost spolova, na inicijativu Ženske mreže Hrvatske, održao je u četvrtak tematsku sjednicu pod nazivom: "Potrebe žena koje su preživjele nasilje: ostvarivanje socijalnih prava i unaprjeđenje sustava specijalizirane podrške", na kojoj su uz članice Odbora sudjelovale i predstavnice civilnih organizacija te predstavnici nadležnih državnih institucija.
Tijekom izlaganja, kao i u raspravi, upozoreno je kako ženama koje su napustile nasilan odnos ne smiju ostati nedostižni siguran dom, zaposlenje, kontinuirana i dostupna zdravstvena skrb i pravodoban upis djece u vrtić. Govorilo se i o raskoraku između zajamčenih prava i njihove dostupnosti u svakodnevnom životu.
Predsjednica Odbora Marija Lugarić podsjetila je da je sjednica sazvana na temelju zaključka s 38. sjednice Odbora, održane u rujnu. Naglasila je da odlaskom iz nasilnog odnosa za žene često počinje zahtjevno razdoblje u kojem istodobno moraju osigurati stanovanje, prihode i skrb o djeci te ponovno uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom. - Zaštita, poručila je, ne smije ovisiti o županiji u kojoj se žena nalazi, njezinim financijskim mogućnostima ili sposobnosti samostalnog prolaska kroz administrativne postupke.
Sanja Juras iz Ženske mreže Hrvatske predstavila je analizu dostupnosti prava i usluga, izrađenu na temelju upitnika za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te organizacije i ustanove koje pružaju specijaliziranu podršku. Premda podaci nisu statistički reprezentativni za cijelu Hrvatsku, upućuju na prepreke koje zahtijevaju ciljano djelovanje.
Prema predstavljenim rezultatima, 26 jedinica nema poseban postupak za brzo uređivanje boravišta žena nakon odlaska iz nasilnog okruženja, iako o prijavljenoj adresi može ovisiti pristup naknadama, vrtiću i drugim uslugama. Polovica od 62 jedinice koje su odgovorile na pitanje o ekonomskom osnaživanju nema takve mjere, dok 43 od 63 jedinice ne navode dostupnost stambenih mjera.
Juras je naglasila da se zapošljavanje ne može odvojiti od dostupnosti vrtića, sigurnog stanovanja i stručne pomoći. Među zahtjevima Mreže izdvojila je kontinuitet prava nakon preseljenja, zaštitu podataka o lokaciji žene i djece, dugoročna stambena rješenja te stabilno višegodišnje financiranje skloništa i savjetovališta. Pozvala je na konkretne provedbene promjene, uz jasne odgovornosti, rokove i osigurana sredstva.
O zahtjevima Mreže govorila je i Dorotea Šušak iz Centra za ženske studije, istaknuvši da podrška mora biti dostupna već pri donošenju odluke o prijavi nasilja. Upozorila je na potrebu pravodobne procjene rizika, zaštite djece i sprječavanja daljnje viktimizacije u institucijama.
Konkretne posljedice neusklađenog postupanja opisale su Sanja Batinjan iz udruge HERA iz Križevaca i Lorena Zec iz udruge SOS Rijeka. Batinjan je upozorila na potrebu cjelovite procjene sigurnosti pri odlučivanju o kontaktima djece s počiniteljem nasilja te na nejasne nadležnosti pri uređivanju prebivališta, zdravstvenog osiguranja i upisa u vrtić. Administrativne prepreke, istaknula je, oduzimaju vrijeme koje bi trebalo posvetiti oporavku od traume.
Zec je naglasila da skupi najam, diskriminacija na tržištu stanovanja i dugotrajni postupci otežavaju pronalazak sigurnog doma. Upozorila je i na troškove koje žene moraju same snositi pri pronalasku stambenog smještaja te otkrivanje osjetljivih podataka potencijalnim najmodavcima. - Sklonište pruža neposrednu sigurnost, ali ne može zamijeniti trajno stambeno rješenje, kazala je Zec.
Širi pravni okvir predstavila je Snježana Vasiljević, redovita profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Naglasila je da odgovornost države nadilazi kazneni progon i zaštitne mjere te obuhvaća uvjete u kojima žena može sigurno živjeti i uzdržavati sebe i djecu. Kao ključne probleme izdvojila je fragmentiranost zakonodavstva, složene postupke, teritorijalne nejednakosti i dodatne prepreke za žene s invaliditetom, pripadnice romske nacionalne manjine i starije žene. - Zaštita ostaje krhka ako žena istodobno nema stan, prihode te dostupnu zdravstvenu i socijalnu skrb, upozorila je.
U raspravi je posebno otvoreno pitanje održivosti specijalizirane podrške. Maja Mamula iz Ženske sobe upozorila je da nedostatno financiranje ugrožava opstanak centara za žrtve seksualnog nasilja i kontinuitet stručne pomoći. Ti centri raspolažu specifičnim znanjima i iskustvom, no njihov rad i stvarni troškovi ostaju nedovoljno prepoznati. Istaknula je i problem neprepoznatih trauma te otvorila pitanje kako osigurati kvalitetne usluge kada organizacije nemaju osnovna sredstva za rad. - Razvoj mreže podrške, naglasila je, zahtijeva očuvanje i održivo financiranje postojećih stručnih kapaciteta.
Na neizvjesnost projektnog financiranja upozorila je i Rada Borić, istaknuvši da organizacije koje neposredno pomažu ženama ne smiju ovisiti o dobroj volji lokalnih zajednica i godišnjim natječajima.
Sandra Batlak iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike predstavila je programe potpore skloništima i savjetovalištima te aktivnosti za razvoj mreže pomoći žrtvama seksualnog nasilja, jačanje stručnih kapaciteta i uključivanje žena na tržište rada.
Na konkretnu mogućnost uklanjanja prepreka za žene žrtve nasilja u zdravstvenoj skrbi ukazala je Martina Furlan iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Govoreći o promjeni izabranog liječnika nakon preseljenja zbog nasilja, navela je da je promjena moguća i prije isteka godine dana. Istaknula je da bi se poseban razlog za takvu promjenu mogao urediti Pravilnikom o izboru liječnika primarne zdravstvene zaštite, bez izmjene zakona. Time bi se ženama i djeci olakšao nastavak liječenja nakon odlaska na sigurnu lokaciju.
Potrebu ubrzavanja postupaka i kontinuiteta zdravstvene zaštite naglasila je i Danica Kramarić iz Ministarstva zdravstva, predstavivši aktivnosti za povećanje broja dječjih i adolescentnih psihijatara te razvoj psiholoških savjetovališta u domovima zdravlja, dostupnih bez uputnice.
O zaštiti žena i djece te provedbi postojećih mehanizama govorili su pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Vesna Ljubičić i državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Ivan Crnčec. Ljubičić je istaknula važnost ekonomske samostalnosti te upozorila na postupanje koje zanemaruje nasilje i izjednačava odgovornost roditelja. Crnčec se osvrnuo na pojedinačnu procjenu žrtve i rizika te usklađivanje zakonodavstva s europskim pravnim okvirom, naglasivši da kaznenopravni odgovor sam po sebi nije dovoljan.
Valentina Andrašek iz Autonomne ženske kuće Zagreb upozorila je da propisani postupci moraju imati stvaran zaštitni učinak te da je u institucijama potrebno bolje razumijevanje traume i straha od prijave. Desa Kolesarić iz udruge SOS Virovitica istaknula je da nedostatak stanovanja, zaposlenja i podrške djeci može pridonijeti povratku žene počinitelju nasilja te da pomoć ne smije čekati završetak sudskog postupka.
Na međunarodne obveze Hrvatske podsjetile su Dubravka Šimonović iz udruge Paritet sada i Irena Sarta iz Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, naglasivši potrebu dostupnih i cjelovitih usluga koje ženama omogućuju dostojanstven život nakon nasilja.
Zaključujući sjednicu, predsjednica Odbora Marija Lugarić pozvala je na nastavak suradnje nadležnih institucija i organizacija civilnog društva radi uklanjanja prepreka i unaprjeđenja sustava podrške ženama koje su preživjele nasilje.