Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskoga sabora održao je 29. listopada 2026. godine tematsku sjednicu (40. sjednicu Odbora) u suradnji sa Ženskom mrežom Hrvatske, posvećenu potrebama žena koje su preživjele nasilje.
Predsjednica Odbora Marija Lugarić naglasila je kako odlazak iz nasilnog odnosa ne znači i kraj njegovih posljedica. Istaknula je da žene nakon izlaska iz nasilja često istodobno moraju rješavati pitanja sigurnog smještaja, prihoda, zaposlenja, skrbi o djeci i zdravstvene zaštite, zbog čega je ključno osigurati stvarnu dostupnost postojećih prava i usluga. Upozorila je na prepreke u ostvarivanju socijalnih prava i nedostatak specijaliziranih usluga u brojnim jedinicama lokalne i područne samouprave, posebno u području stanovanja, financijske podrške i skrbi o djeci. Naglasila je kako zaštita i podrška ženama ne smiju ovisiti o mjestu stanovanja niti o njihovim financijskim mogućnostima, već moraju biti jednako dostupne svim ženama koje su preživjele nasilje.
Predsjednica Odbora zahvalila je Ženskoj mreži Hrvatske na pripremljenom materijalu i suradnji te izrazila očekivanje da će rasprava rezultirati konkretnim prijedlozima za unaprjeđenje sustava socijalnih prava i specijalizirane podrške, kako bi izlazak iz nasilja doista predstavljao početak sigurnijeg i samostalnijeg života.
Sanja Juras, koordinatorica Ženske mreže Hrvatske, predstavila je analizu potreba žena koje su preživjele nasilje – odnosno ostvarivanja socijalnih prava i unapređenja sustava specijalizirane podrške. Analiza pokazuje da izlazak iz nasilja ne znači i kraj prepreka s kojima se žene suočavaju. Unatoč postojanju zakonskih prava, žene koje su preživjele nasilje često nailaze na probleme u ostvarivanju socijalnih prava, pronalasku sigurnog stanovanja, pristupu zdravstvenoj zaštiti, zapošljavanju te uključivanju djece u vrtiće i škole. Istraživanje provedeno među jedinicama lokalne i područne samouprave te pružateljima specijalizirane podrške ukazuje na ozbiljne nedostatke u sustavu. Čak 43 od 63 jedinice ne navode posebne stambene mjere za žene koje su preživjele nasilje, 38 od 64 ne financira specijalizirane usluge, dok su stanovanje, vrtići, zapošljavanje i nedostatak stabilnog financiranja među najčešće isticanim problemima. Ženska mreža Hrvatske upozorava da sigurnosno preseljenje ne smije dovesti do gubitka ili prekida prava te predlaže niz konkretnih zakonodavnih i provedbenih mjera.
Sanja Batinjan iz Udruge HERA Križevci govorila je o konkretnim primjerima iz prakse s kojima se udruge bore na terenu. Među najvećim problemima istaknut je problem kontakata djece s počiniteljima nasilja. Upozorila je na potrebu cjelovite procjene sigurnosnih rizika pri odlučivanju o kontaktima djece s počiniteljem nasilja te na nejasnoće u nadležnostima i administrativne prepreke pri uređivanju prebivališta, ostvarivanju zdravstvenog osiguranja i upisu djece u vrtiće. Takvi postupci ženama dodatno otežavaju ionako zahtjevno razdoblje oporavka od traume, umjesto da im omoguće da se usmjere na vlastitu sigurnost i sigurnost svoje djece.
Lorena Zec iz Udruge S.O.S. Rijeka govorila je o poteškoćama u stambenom zbrinjavanju žrtava nasilja nad ženama te je navela da žene moraju same snositi financijske troškove smještaja. Upozorila je na rizik od otkrivanja osjetljivih osobnih podataka potencijalnim najmodavcima. Naglasila je da sklonište pruža neposrednu sigurnost, ali ne može zamijeniti trajno stambeno rješenje te da postoji potreba sustavne podrške ženama u osiguravanju dugoročnih stambenih rješenja.
Dorotea Šušak iz Centra za ženske studije predstavila je ključne preporuke Ženske mreže Hrvatske koje uključuju: osiguravanje kontinuiteta socijalnih prava bez obveze promjene prebivališta za žene koje su zbog nasilja smještene u skloništa; uspostavu žurnih i pojednostavljenih postupaka za ostvarivanje prava, uz zaštitu tajnosti lokacije i smanjenje administrativnog opterećenja za žene; omogućavanje hitnog upisa djece u vrtiće i škole tijekom cijele godine nakon preseljenja zbog nasilja, bez prepreka vezanih uz prebivalište; osiguravanje neprekinute zdravstvene zaštite, uključujući mogućnost brze promjene liječnika, nastavak liječenja i dostupnost specijalističke i psihološke pomoći; razvoj sveobuhvatne politike dugoročnog stambenog zbrinjavanja kroz prijelazne stanove, subvencionirani najam, financijsku pomoć za troškove stanovanja i prioritetan pristup javnim stanovima; uspostavu stabilnog, višegodišnjeg i održivog modela financiranja skloništa i savjetovališta kako bi se osigurala kontinuirana dostupnost stručne pomoći; uvođenje posebne, standardizirane i međuresorno koordinirane procjene rizika za žene koje su preživjele nasilje te jačanje zaštite djece u postupcima roditeljske skrbi i ostvarivanja kontakata s nasilnim roditeljem; razvoj mjera ekonomskog osnaživanja kroz zapošljavanje, prekvalifikacije, podršku za skrb o djeci i zaštitu žena na tržištu rada; ratifikaciju Konvencije MOR-a br. 190 i unapređenje radnopravne zaštite žena koje su preživjele nasilje, uključujući pravo na plaćeni dopust za postupke vezane uz zaštitu od nasilja; uspostavu sustavnog nacionalnog praćenja provedbe Istanbulske konvencije te redovitog izvještavanja o dostupnosti usluga i prava na lokalnoj i regionalnoj razini.
Snježana Vasiljević, profesorica s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorila je o zakonodavnom okviru te naglasila da nasilje nad ženama nije samo kazneno-pravni problem, već nasilju prethodi cijeli niz radnji koje spadaju u domenu diskriminacije. Istaknula je da se vrlo rijetko stavlja u fokus činjenica da je nasilje nad ženama diskriminacija i povreda širokog spektra prava žrtve. Istaknula je da odgovornost države ne završava kaznenim progonom počinitelja i izricanjem zaštitnih mjera, već obuhvaća i osiguravanje uvjeta u kojima žene mogu živjeti sigurno, ostvarivati svoja prava te samostalno uzdržavati sebe i svoju djecu. Kao ključne izazove izdvojila je rascjepkanost zakonodavnog okvira, složenost administrativnih postupaka, teritorijalne nejednakosti u dostupnosti usluga te dodatne prepreke s kojima se suočavaju žene s invaliditetom, pripadnice romske nacionalne manjine i starije žene. Naglasila je da učinkovita zaštita zahtijeva povezivanje pravnih mehanizama s dostupnim socijalnim, zdravstvenim i stambenim uslugama.
U raspravi je naglašeno kako žene koje su preživjele nasilje trebaju imati pristup specijaliziranim uslugama, jasnim mehanizmima upućivanja i koordiniranoj podršci koja ih neće dodatno opterećivati administrativnim postupcima. Istaknuto je da zaštita od nasilja mora biti povezena s ostvarivanjem socijalnih prava, uz primjenu trauma-informiranog pristupa i sprječavanje sekundarne viktimizacije. Posebno je naglašena važna uloga organizacija civilnog društva koje već godinama pružaju neposrednu podršku ženama i predstavljaju ključne partnere institucijama.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić podržala je preporuke Ženske mreže Hrvatske te upozorila na potrebu daljnjeg unaprjeđenja zakonodavnog i institucionalnog okvira. Istaknula je kako je ekonomsko osnaživanje žena preduvjet njihove samostalnosti te naglasila važnost zapošljavanja, dostupnosti vrtića, stambenog zbrinjavanja i učinkovitog povezivanja sustava socijalne skrbi, obrazovanja i pravosuđa. Posebno je upozorila na administrativne prepreke s kojima se suočavaju žene smještene u skloništima, potrebu zaštite njihovih osobnih podataka i lokacije te važnost rodno osjetljivog pristupa u svim sustavima koji rade sa žrtvama nasilja.
Državni tajnik Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Ivan Crnčec istaknuli su kako se kroz izmjene kaznenog zakonodavstva i usklađivanje s europskim direktivama kontinuirano jača zaštita žena žrtava nasilja. Naglašena je važnost individualne procjene rizika, edukacije stručnjaka te suradnje s organizacijama civilnog društva u oblikovanju politika i provedbi edukacija. Također je istaknuto jačanje sustava podrške žrtvama i svjedocima te nastojanje da se osigura ravnomjerna dostupnost usluga na području cijele Hrvatske.
Predstavnica Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Sandra Batlak naglasila je da je suzbijanje rodno utemeljenog nasilja horizontalno pitanje koje zahtijeva koordinirano djelovanje svih sustava. Istaknula je da je Hrvatska osigurala teritorijalnu pokrivenost skloništima za žene žrtve nasilja te nastavila ulagati u jačanje njihovih kapaciteta kroz nove programe financiranja. Dodatno je predstavila uspostavu mreže specijaliziranih savjetovališta za žene žrtve nasilja te najavila opsežne edukacije stručnjaka iz sustava socijalne skrbi, pravosuđa, zdravstva, obrazovanja, policije i medija, s naglaskom na rodno utemeljeno nasilje, razumijevanje traume i međuresornu suradnju. U okviru Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, kroz izmjene obiteljskog zakonodavstva usklađene su odredbe s relevantnim međunarodnim standardima, uključujući zahtjeve Istanbulske konvencije. Medijacija je pritom izričito isključena u slučajevima kada postoji sumnja na nasilje u obitelji. Također, kroz sustav socijalne skrbi žrtvama nasilja u obitelji i žrtvama trgovanja ljudima kojima je odobrena usluga smještaja u skloništima priznaje se pravo na zajamčenu minimalnu naknadu u punom iznosu. Time je učinjen značajan iskorak u odnosu na ranije razdoblje, kada takva podrška nije postojala ili je bila ograničena. Osim toga, žrtvama nasilja u obitelji i rodno uvjetovanog nasilja osigurana je usluga psihosocijalnog savjetovanja bez vremenskog ograničenja, odnosno onoliko dugo koliko za njom postoji potreba. Ranije je ta usluga bila ograničena na šest mjeseci. Ministarstvo je otvoreno za suradnju, ne samo s državnim tijelima, već i s organizacijama civilnog društva koje smatra iznimno važnim partnerima. Snažno partnerstvo institucija i organizacija civilnog društva nužno je za pravodobno prepoznavanje rizika, koordinirano djelovanje i prevenciju nasilja prije nego što dođe do njegovih teških posljedica.
Ovlaštena za obavljanje poslova ravnateljice Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske Irena Sarta zahvalila je Ženskoj mreži Hrvatske na provedenom istraživanju, istaknuvši kako ono pruža vrijedan uvid ne samo u potrebe žena koje su preživjele nasilje, već i u stvarnu dostupnost prava i usluga namijenjenih njihovoj zaštiti. Naglasila je da zaštita žena ne završava izlaskom iz nasilnog okruženja te da je nužno osigurati sveobuhvatnu i kontinuiranu podršku koja će ženama omogućiti dostojanstven i siguran život. U izlaganju je istaknuta važnost ispunjavanja međunarodnih obveza Republike Hrvatske u području zaštite žena od nasilja, uz ocjenu da je ostvaren značajan napredak kroz zakonodavne izmjene, edukacije stručnjaka te provedbu Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova. Naglasila je važnost međuresorne suradnje, kontinuirane edukacije stručnjaka i praćenja stvarnih učinaka provedenih mjera na živote žena. Posebno je istaknula suradnju s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike te Akademijom socijalne skrbi u području stručnog usavršavanja i razvoja edukativnih programa.
U raspravi su predstavnice organizacija civilnog društva upozorile da žene i dalje nailaze na brojne prepreke nakon prijave nasilja, uključujući dugotrajne sudske postupke, nedostatak stambenih rješenja, otežan pristup zapošljavanju te nedovoljno učinkovitu međuinstitucionalnu suradnju. Naglašeno je i da se žene često suočavaju sa sekundarnom viktimizacijom te da sustav nerijetko ne prepoznaje njihove stvarne potrebe i razinu rizika. Sudionice rasprave posebice su istaknule nezamjenjivu ulogu ženskih organizacija i skloništa koje pružaju neposrednu podršku ženama žrtvama nasilja, upozorivši na potrebu stabilnog i dugoročnog financiranja njihovog rada. Zaključeno je kako su za učinkovitu zaštitu žena ključni veće povjerenje u iskaze žrtava, jačanje međuresorne suradnje, uklanjanje administrativnih prepreka te partnerski odnos institucija i organizacija civilnog društva u kreiranju i provedbi politika za suzbijanje nasilja nad ženama. Istaknuto je da žene koje su preživjele nasilje i nakon izlaska iz nasilnog odnosa često nailaze na brojne prepreke u ostvarivanju socijalnih, zdravstvenih, obrazovnih i stambenih prava. Naglašeno je da sigurnosno preseljenje ne smije dovesti do gubitka prava, prekida zdravstvene skrbi ili otežanog pristupa javnim uslugama.
Zaključno je predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova istaknula potrebu osiguravanja kontinuiteta socijalnih i zdravstvenih prava za žene koje zbog sigurnosti borave na zaštićenim lokacijama, žurnog uključivanja djece u vrtiće i škole te razvoja dugoročnih stambenih rješenja koja će ženama omogućiti samostalan život nakon izlaska iz skloništa. Posebno je naglasila važnost stabilnog i višegodišnjeg financiranja specijaliziranih skloništa i savjetovališta te snažnije uključenosti organizacija civilnog društva u oblikovanje javnih politika. Zaključila je odlazak iz nasilja zahtijeva ogromnu hrabrost, ali da društvo ne smije od žena očekivati da budu beskrajno hrabre, snažne i snalažljive kako bi ostvarile prava koja im pripadaju. Posao društva i države je osigurati da pomoć postoji, da je dostupna i da se do nje može doći bez novih prepreka. Svaka žena zaslužuje život bez straha i priliku da ponovno započne uz podršku, sigurnost i dostojanstvo.
Predsjednica Odbora
Marija Lugarić, mag. prim. educ., v.r.