Odbor za zaštitu okoliša i prirode Hrvatskoga sabora raspravio je na 35. sjednici održanoj 14. listopada 2026. godine, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je predsjedniku Hrvatskoga sabora dostavila Vlada Republike Hrvatske, aktom od 10. rujna 2026. godine.
Odbor za zaštitu okoliša i prirode, na temelju članka 179. Poslovnika Hrvatskoga sabora, raspravio je predloženi Zakon kao zainteresirano radno tijelo.
Odbor je proveo objedinjenu raspravu o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, P.Z.E. br. 343 i Prijedlogu zakona o izmjenama i dopuni Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, P.Z.E. br. 344.
Uvodno je državni tajnik istaknuo je da se ovim prijedlogom zakona nastavlja razvoj i unaprjeđenje kaznenopravnog sustava Republike Hrvatske. Najvažnije predložene novine odnose se na uvođenje kazne doživotnog zatvora, prijenos Direktive (EU) 2024/1203 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o zaštiti okoliša putem kaznenog prava i zamjeni direktiva 2008/99/EZ i 2009/123/EZ, jačanje kaznenopravne zaštite okoliša i životinja te pooštravanje zakonske kaznenopravne politike kažnjavanja za osobito teške oblike terorizma i kaznena djela protiv opće sigurnosti.
Kao posebno značajnim, predloženim zakonom uvodi se osobito teško kazneno djelo protiv okoliša u članku 214.a. Njime se propisuje kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora za počinjenje namjernih kaznenih djela koja prouzroče najteže posljedice, koje se ogledaju u uništenju ili raširenoj i znatnoj šteti, koja je ili nepovratna ili dugotrajna, za ekosustav znatne veličine ili znatne okolišne vrijednosti ili za stanište ciljnih vrsta područja ekološke mreže ili ciljni stanišni tip područja ekološke mreže ili za kakvoću zraka, tla, podzemlja, vode ili mora i, kao takva, obuhvaćaju postupanja usporediva s "ekocidom".
Kada je riječ o kaznenim djelima protiv okoliša, predloženim zakonom zadržava se koncept kojim se kaznena djela protiv okoliša reguliraju kao kaznena djela ugrožavanja, kod kojih se ne traži da dođe do povređivanja okoliša, kao zaštićenog pravnog dobra, već je dovoljna i opasnost od njegovog povređivanja. Ukoliko do povređivanja i dođe, ista se prema važećem konceptu Glave XX. Kaznenog zakona, predlažu kao teška kaznena djela protiv okoliša. Predloženim zakonom uvodi se čitav niz novih kaznenih djela: onečišćenje okoliša proizvodima, onečišćenje okoliša tvarima, onečišćenje okoliša živom, onečišćenje okoliša zahvatima, onečišćenje okoliša zahvaćanjem voda, protuzakonito unošenje u okoliš invazivnih stranih vrsta.
Prijedlogom zakona o izmjenama i dopuni Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela koji je povezan s ovim Prijedlogom zakona značajno je pooštrena zakonska kaznenopravna politika kažnjavanja.
Nakon uvodnog obrazloženja u raspravi su dodatna obrazloženja zatražena vezano uz pitanje kaznenopravne zaštite životinja te kažnjavanja za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine požarom iz nehaja. Državni tajnik dodatno je pojasnio da je pooštrena kaznenopravna politika za kaznena djela povezana s izazivanjem požara, kako za namjerne tako i za nehajne oblike izazivanja požara.
Predstavnica Ureda pučke pravobraniteljice prezentirala je primjedbe pučke pravobraniteljice na predloženi Zakona. Istaknuto je da se predloženom izmjenom članka 197. stavka 2. Kaznenog zakona prenosi članak 3. stavak 2. točka k) Direktive (EU) 2024/1203, kojim se propisuje kaznenopravna odgovornost za nezakonitu izgradnju, rad i rastavljanje odobalnih naftnih i plinskih postrojenja kada takvo postupanje uzrokuje ili može uzrokovati ozbiljnu štetu za okoliš ili zdravlje ljudi. S obzirom na moguće dalekosežne štetne učinke koje ova postrojenja mogu imati na čist, zdrav i održiv okoliš, drže korisnim uvođenje ove odredbe. Ujedno je ukazano da iz Direktive 2013/30/EU te Zakona o sigurnosti pri odobalnom istraživanju i eksploataciji ugljikovodika proizlazi da pojam odobalnih naftnih i plinskih djelatnosti obuhvaća širi skup aktivnosti, odnosno planiranje, projektiranje, izgradnju, rad te uklanjanje i sanaciju postrojenja. Navedeni zakon također propisuje obvezu uklanjanja eksploatacijskih objekata i sanacije povezane infrastrukture nakon prestanka njihova rada. Slijedom navedenog, predloženo je da se razmotri proširenje kruga radnji počinjenja uzimajući u obzir širi skup aktivnosti u Direktivi 2013/30/EU, naročito u odnosu na propuštanje uklanjanja odnosno sanacije odobalnih naftnih i plinskih postrojenja.
Predstavnica Ureda pučke pravobraniteljice ujedno se osvrnula na predložene izmjene članka 214. stavaka 5. i 6. kojima se prenosi članak 3. stavak 2. točke m) Direktive (EU) 2024/1203, kojim se zahtijeva sankcioniranje postupanja koje uzrokuje ili može uzrokovati znatnu štetu za ekološko stanje ili ekološki potencijal površinskih voda odnosno količinsko stanje podzemnih voda. Ukazano je da prema Direktivi 2000/60/EZ, kao i Zakonu o vodama te Uredbi o standardu kakvoće voda, stanje površinskih i podzemnih voda ne procjenjuje se isključivo prema ekološkim i količinskim pokazateljima, već i prema njihovom kemijskom stanju. Budući da kemijsko stanje predstavlja sastavni element ocjene stanja voda te je od osobitog značaja za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi, predloženo je da se ove odredbe dopune na način da obuhvate i znatnu štetu za kemijsko stanje površinskih i podzemnih voda.
Nastavno na izrečene primjedbe državni tajnik istaknuo je kako se navedenim prijedlozima traži viši standard od propisanoga Direktivom te je najavio razmatranje navedenih primjedbi s Uredom pučke pravobraniteljice između prvog i drugog čitanja.
U nastavku je upozoreno na kratko trajanje savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o izmjenama kaznenopravne zaštite okoliša. Istaknuto je da u prvom savjetovanju, od 3. do 26. kolovoza 2026. godine, nije uopće bilo izmjena kojima su prenesene odredbe Direktive o zaštiti okoliša putem kaznenog prava. Te su odredbe Direktive o zaštiti okoliša putem kaznenog prava uključene tek u naknadno savjetovanje u trajanju od samo osam dana (od 27. kolovoza do 3. rujna 2026.).
Otvoreno je pitanje opravdanosti odstupanja od redovnoga roka savjetovanja od 30 dana, pri čemu je dovedena u pitanje tvrdnja da broj pristiglih očitovanja potvrđuje dostatnost tako kratkog roka budući da je znatan dio primjedbi, preko 90% bio istovjetan i odnosio se na kaznenopravnu zaštitu životinja. Konstatirano je da zakon propisuje minimalno 30 dana za savjetovanje, a savjetovanje o daleko opsežnijim izmjenama u odnosu na prvu verziju prijedloga Kaznenog zakona provedeno je u roku od samo 8 dana. Upozoreno je i da je rok za prenošenje Direktive istekao 21. svibnja 2026. godine.
Posebno su otvorena pitanja prava organizacija civilnog društva u kaznenim postupcima za kaznena djela protiv okoliša te zaštite osoba koje takva djela prijavljuju. Istaknuto je da članku 15. Direktive o zaštiti okoliša putem kaznenog prava države članice osiguravaju da osobe na koje utječu kaznena djela iz članka 3. i 4. Direktive te osobe koje imaju dovoljan interes, kao i nevladine organizacije koje promiču zaštitu okoliša, imaju odgovarajuća postupovna prava u postupcima koji se odnose na ta kaznena djela. U takvim slučajima države članice također osiguravaju da se informacije o tijeku postupka dijele sa zainteresiranom javnošću.
Zatraženo je pojašnjenje na koji je način navedena odredba Direktive prenesena u hrvatsko zakonodavstvo budući da organizacije civilnog društva nemaju status oštećenika u kaznenim postupcima za kaznena djela protiv okoliša. Samim time nemaju ni niz ključnih procesnih prava (ne mogu ostvariti pristup dokazima i dokumentaciji, ne mogu u okviru kaznenog postupka zahtijevati sanaciju okoliša) te se njihov položaj svodi na položaj podnositelja prijave. Istaknuto je da je navedeno u suprotnosti s Aarhuškom konvencijom budući da članak 9. stavak 3 i 4 Aarhuške konvencije kaže da bi zapravo udruge mogle moći pokretati i kaznene postupke.
Nadalje je, uz pozivanje na članak 14. Direktive o zaštiti okoliša putem kaznenog prava, postavljeno pitanje potpore i pravne pomoći prijaviteljima nepravilnosti izloženima odmazdi. Istaknuto je da članak 14. Direktive utvrđuje obvezu države da zaštite osobe koje prijavljuju kaznena djela protiv okoliša i surađuju s nadležnim tijelima da oni imaju pristup mjerama potpora i pomoći u okviru kaznenog postupka. Postavljeno je pitanje mjera potpora i pomoći koje se u Republici Hrvatskoj pružaju osobama koja prijavljuju kaznena djela protiv okoliša. Istaknuto je kako prijavitelji nepravilnosti djeluju radi zaštite zajedničkih i društvenih vrijednosti te su često spremni vlastitu egzistenciju izložiti i riziku radi zaštite javnog interesa. Unatoč tome, kada su prisiljeni tražiti sudsku zaštitu od odmazde poslodavca, korporacije ili drugih moćnih struktura, pravnih sustavih, u velikoj mjeri tretira ih se kao stranke u klasičnom privatnopravnom ili imovinskom sporu. Sekundarna besplatna pravna pomoć, koja uključuje dodjelu profesionalnog pravnog zastupnika čije troškove snosi država, prijaviteljima nepravilnosti dostupna je samo ako ispunjavaju stroge imovinske uvjete propisane Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. A to ne uključuje pravo na potporu prijaviteljima nepravilnosti koje propisuje Direktiva o zaštiti okoliša putem kaznenog prava. U tom kontekstu postavljeno je pitanje izmjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Državni tajnik pojasnio je da je navedeni Zakon u izradi.
U raspravi je upozoreno i na moguću pojavu podnošenja velikog broja kaznenih prijava za navodne povrede okoliša (koje mogu biti identične ili slične) uključujući postupanja iz ranijih razdoblja te na mogući učinak isključenja zastare na navedeno. U tom kontekstu iznesen je primjer podnesene kaznene prijave zbog prije deset godina izvedenih građevinskih radova legalno kupljenim materijalima. Istaknuto je kako takvi primjeri potvrđuju kako je moguće stvoriti veliki broj postupaka koji će zaglušiti kaznenopravni sustav, koje neće doprinijeti nikakvom otkrivanju niti počinitelja, niti sprečavanju takvih kaznenih dijela, nego se mogu se koristiti za političko zastrašivanje i pritisak na one koji izgovaraju javnu riječ u političkom prostoru.
Istaknuto je kako je prilikom usvajanja Aarhuške konvencije, koja je pripadnicima javnosti omogućila pravo na informaciju, pravo na sudjelovanje u postupcima odlučivanja i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša, postojala zabrinutost vezano uz pravo pristupa pravosuđu i zagušivanja sudova. Naglašeno je kako danas udruge za zaštitu okoliša imaju pravo pristupiti pravosuđu u pitanjima okoliša te da je praksa pokazala kako su navedene dvojbe bile neutemeljene.
Nakon provedene rasprave Odbor je većinom glasova (7 glasova „za“ i 1 glas „suzdržan“) odlučio predložiti Hrvatskome saboru donošenje sljedećeg
ZAKLJUČKA
1.Prihvaća se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.
2.Sve primjedbe, prijedlozi i mišljenja izneseni u raspravi uputit će se predlagatelju radi pripreme Konačnog prijedloga zakona.
Za izvjestitelja na sjednici Hrvatskoga sabora Odbor je odredio Dušicu Radojčić, predsjednicu Odbora.
PREDSJEDNICA ODBORA
Dušica Radojčić