.png)
Poštovana predsjednice Republike, poštovani ministri, članovi hrvatske Vlade, poštovani zastupnici u Europskom parlamentu i Hrvatskome saboru, poštovani uzvanici, dame i gospodo, sve vas srdačno pozdravljam uime Hrvatskoga sabora i osobno ime.
Posebno pozdravljam organizatore ove konferencije – glavnog urednika, urednike i novinare Večernjeg lista.
Čestitam vam na inicijativi „Hrvatska kakvu trebamo“ koja uspješno, već sedmi put zaredom, okuplja istaknute političare, stručnjake, gospodarstvenike i poduzetnike, akademsku zajednicu i druge dionike radi razmjene mišljenja o aktualnim temama za razvoj hrvatskog društva.
Izuzetno mi je drago da je tema današnje konferencije posvećena članstvu u Europskoj uniji čijih ćemo 5 godina za nekoliko dana obilježiti. Hrvatska je još od stjecanja neovisnosti, odredila članstvo u Europskoj uniji kao jedan od svojih najvažnijih ciljeva. Naše opredjeljenje za Europsku uniji bilo je neupitno.
Na konstituirajućoj sjednici Hrvatskoga sabora 30. svibnja 1990., predsjednik Franjo Tuđman tada je govorio o potrebi ulaska u Europu i europeizaciji Hrvatske kao zadataku koji moramo ostvariti. Europeizacija je značila povratak zapadnoeuropskoj tradiciji i svim vrijednostima demokratskih društava. I tu bih želio istaknuti – u trenucima stvaranja i obrane vlastite domovine – hrvatski narod želio je isto ono što su neki drugi europski narodi željeli i ostvarili nakon Drugog svjetskog rata: izgraditi prostor mira, slobode, demokracije, vladavine prava, zaštite temeljnih ljudskih prava, gospodarski se osnaživati, uz socijalnu zaštitu, solidarnost, suradnju, zajedništvo i jedinstvo. To su vrijednosti kojima je težila Hrvatska. Vrijednosti kojima su stremile i sve države članice u ranijim valovima proširenja.
Željele su pripadati toj zajedničkoj europskoj demokratskoj baštini, zajednički ju dijeliti i snažno promicati prije svega na svom prostoru, ali i šire – radi izgradnje povjerenja među državama i narodima i sprečavanja svakog oblika sukoba. I tu leži najveća vrijednost Europske unije. Vrijednost koja se na žalost, toliko godina nakon njezinog stvaranja, olako shvaća, pa čak i zaboravlja. Jer, podsjetimo se, Europljani danas žive u najdužem razdoblju mira koji je europski kontinent ikad poznavao. I zato, mislim da je potrebno stalno naglašavati činjenicu zašto je projekt Europske unije nastao. A posebno osvijestiti tu činjenicu mlađim naraštajima.
Značaj Europske unije je njezina uloga ujedinjenja europskog kontinenta i izgradnja prostora mira, pomirenja, sigurnosti i suradnje. A zašto je baš danas važno stalno isticati tu činjenicu? Zato jer nikada prije, kao danas, potreba za postojanjem Unije i njezine temeljne uloge nije bila veća.
Živimo u svijetu brzih globalnih promjena. Svijetu koji je na vrata Europe doveo nove izazove – nesigurno međunarodno okruženje, a time i nestabilnost i neizvjesnost te osjećaj straha i zabrinutosti kod njezinih građana. Sukobi na Bliskom istoku, Siriji, Libiji, Sahel, nezakonite migracije, terorizam, organizirani kriminal, klimatske promjene, energetska nesigurnost, trgovinski protekcionizam, nepoštivanje međunarodnog prava i suvereniteta drugih država, gospodarska ekspanzija pojedinih zemalja, demografske promjene – popis izazova više je nego dug.
Sve nabrojano govori da svjedočimo promjenama, od kojih neke ozbiljno narušavaju poredak koji se godinama gradio u međunarodnim odnosima – na multilateralizmu, poštivanju dogovora, pravima, ali i obvezama.
S druge pak strane, neki od ovih izazova napadaju samu srž Unije – njezinu sigurnost i stabilnost, vrijednosti, odnosno europski način života. Ovaj kontekst daje Europi jednu novu odgovornost – odgovornost pronalaska odgovora na ove izazove i prijetnje. Odgovornost redefiniranja svoje uloge i vraćanja snage koju je imala desetljećima kao jedan od najvažnijih međunarodnih i globalnih aktera.
Dakle u ovakvom okruženju Europa mora pronaći odgovore radi zaštite onog što je njezin temelj – a to su njezine vrijednosti na kojima počiva sigurnost europskog prostora i građana. I da pritom pokuša izbjeći svaku vrstu dublje podjele među članicama. Jer u protivnom pitanje njezine i naše budućnosti može biti upitno.
Dame i gospodo,
Europska unija uvijek je bila u mijenama. Desetljećima se izgrađivala polako jer kao što je rekao jedan od njezinih utemeljitelja Robert Schuman „Europa se ne može stvoriti u jednom dahu ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća radi stvaranja istinske solidarnosti." Rasprave o njezinoj budućnosti uvijek su bile aktualne.
Sa svakim valom proširenja postavljalo se pitanje njezinog budućeg funkcioniranja, apsorpcijskih kapaciteta i mogućnosti prihvaćanja novih članica, osnaživanja institucija i sl. Međutim danas, najvažniji prioritet u Europi, oko kojeg su svi suglasni, je pitanje sigurnosti, odnosno sigurna i stabilna budućnost Europe.
Iako je to prioritetni europski problem, modeli njegovog rješavanja izazivaju među članicama razmimoilaženja koja, u dugoročnom razdoblju, mogu utjecati na same temelje Europske unije i na slobode na kojima ona počiva.
Pitanje rješavanja nezakonitih migracija na kušnju su doveli i obranu zajedničkih vrijednosti, interesa, suradnju, solidarnost i zajedništvo. I tu sad dolazimo do ključnih pitanja: Ako zbog trenutačnih razlika u stavovima napustimo europski projekt i vrijednosti na kojima je on izgrađen, možemo li pojedinačno i samostalno, uspješno djelovati u globalnom nesigurnom okruženju? Ili trebamo nastaviti graditi i osnaživati Europu koja će omogućiti građanima sigurnost i zaštiti ih u ovom novom svjetskom okruženju? Smatram da je ispravno ovo drugo.
Koliko god se razmišljanja država članica mogu razlikovati oko rješavanja nekog problema, ono što ih mora povezivati – to je zajednička briga i borba za bolji, napredniji i sigurniji život svojih građana na europskom kontinentu. Djelujući i boreći se zajedno, možemo učiniti puno više nego pojedinačno.
Jer jedino zajedno, u duhu suradnje, povjerenja, razumijevanja i, naglašavam, ispunjavanja prava i obveza i strogog poštivanja zajedničkih pravila Europska unija može biti vjerodostojna i ostvariti daljnji napredak.
A gdje je u svemu tome Hrvatska? Kao što sam rekao, mi smo od 1990.-tih godina svjesni svoje pripadnosti europskome prostoru zajedničkih vrijednosti. Na početku smo, možda pomalo i naivno i romantično vjerovali da ćemo vrlo brzo postati članicom Europske unije, no devedesete godine nose otriježnjenje, pa i razočaranje odnosom Europske unije prema nama. Svi koji smo sudjelovali u tim procesima jako dobro znamo i brzo smo naučili da stvari nisu nimalo romantične, da su uvijek utemeljene na interesima i na snazi pojedinih protagonista u tim procesima. No, definitivno, velikosrpska agresija i Domovinski rat odgodili su naše članstvo u Europskoj uniji, promijenili su se prioriteti. Morali smo se izboriti za vlastitu egzistenciju, za život naše nacije, i u tome smo uspjeli.
Napredak u odnosima s Europskom unijom kreće početkom 2000. godine kada kreću pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, 2004. postajemo kandidati, 2005. otvaramo pregovore, 2011. ih završavamo i postajemo članica 2013. godine.
Ovdje je mnogo onih koji su sudjelovali u procesu pregovora - bilo je teško, bilo je ponekad mukotrpno, bilo je tu i nepravdi, ali ispatilo se u konačnici – mijenjali smo se nabolje – ostvarili smo ogroman i administrativni i reformski napor. Nakon Domovinskog rata, ovo je sigurno bila najkompleksnija operacija, i tu je hrvatsko društvo i hrvatska politička i ekonomska kultura još jednom ponavljam, društvo u cjelini, ostvarilo veliki uspjeh.
Ušli smo u prostor koji dijeli zajedničke vrijednosti, sigurnost, gospodarski rast i svekoliko napredak. To su po meni bila tri glavna stupa. Nažalost, ušli smo kasno u Europsku uniju, 2013. godine, kada se Europska unija već počela mijenjati, kada su se počele osjećati te prve napukline koje su sada puno vidljivije.
I moram nešto reći, bez obzira što to ne bi trebala biti isprika za neke slabosti naših institucija, ali u 90- tim godinama imali smo rat, izgubili smo milijarde eura, 2004. godine zemlje s kojima smo se uspoređivali postale su punopravne članice i od tada u punini koriste europske fondove, dakle ponovno se radi o milijardama eura potpora. Da nije bilo rata, ušli bismo u Europsku uniju 2004. i desetci milijardi eura slili bi se u Hrvatsku prije nego 2013. godine kada smo postali punopravna članica EU.
Dakle, kada govorimo o nama danas, kada smo kritični prema sebi, ipak mislim da je pošteno reći da nas je povijesna dinamika koja se dogodila zaista onemogućila da se razvijamo onako kao što bi se hrvatsko društvo razvijalo, te vjerujem da nije bilo rata, da bi Hrvatska danas bila vjerojatno jedna od najuspješnijih postkomunističkih tranzicijskih zemalja.
Ali, bilo je tako, ušli smo 2013. u Europsku uniju, kao što sam rekao, vrijednosti su već bile uzdrmane, bio je i nešto manji gospodarski rast nego što se očekivalo, ali sasvim sigurno, dobili smo puno više nego da smo ostali izvan EU.
Tome svjedoče i današnji gospodarski pokazatelji, Hrvatska je počela ponovno vraćati kreditni rejting, imamo proračunski suficit nakon dugo godina, imamo najbolje turističke sezone, rast BDP-a, krećemo i s velikim infrastrukturnim projektima. Svega toga ne bi bilo da nismo članica Europske unije.
Ono što mi se čini da možda jest nedostatak koji dijelimo, svi skupa smo na određeni način odgovorni – još uvijek ne postoji dovoljno snažna identifikacija Hrvatske s članstvom u Europskoj uniji. Imam dojam da većina naših građana, pa i društvenih, političkih i gospodarskih elita još uvijek na nedovoljan način koristi i shvaća koje su to prednosti koje nam Europska unija nosi.
Pet godina od hrvatskoga članstva, sama Europska unija slabija je nego prije, to više nije sustav koji je jedinstven kada su u pitanju vrijednosti. Taj sustav vrijednosti ozbiljno je ugrožen, a kada bismo napravili katalog vrijednosti po pojedinim državama, vjerujem da bi se on jako razlikovao od zemlje do zemlje, što je novo i drugačije. Isto tako, zbog migrantske krize ugrožena je sigurnost. Gospodarski razvoj kod nas je, kao što sam rekao, vidljiv, ali ova dva elementa, vrijednosti i sigurnost nisu više onako čvrsti kao što je to bilo ranije i na kušnji su.
Mi u takvim okolnostima moramo tražiti svoje mjesto, moramo ostvarivati svoje interese, treba osluškivati znakove vremena, donositi odluke i jačati savezništva.
Ono što je neupitno, moramo što prije ući u Schengen, moramo što bolje koristiti europske fondove, jačati gospodarsku suradnju sa zemljama članicama te težiti prema euru i ubrzati potrebne reforme.
Globalna dinamika događaja je teško predvidiva, moramo se oslanjati i na vlastite procjene i analize, naravno vodeći računa o našemu interesu. I za zaključak želio bih reći da živimo u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hrvatska je naš dom, Europska unije je zajednica kojoj smo se odlučili pripadati. Dobro je da smo članica Europske unije, trebamo ju razvijati, ali sasvim sigurno pred nama je velika borba i trebat će nam puno strpljenja, mudrosti i hrabrosti.
Zahvaljujem.