Konačno ustrojstvo staleškog Sabora

ostatci_ostatakaStaleško ustrojstvo Sabora, započeto u 13. stoljeću, svoju je konačnu verziju dobilo u 17. stoljeću.

Za razliku od Ugarskog sabora, koji je bio dvodoman, Hrvatski je sabor u to vrijeme bio jednodoman. U njegovom radu sudjelovali su staleži i redovi kraljevstva (status et ordines regni).

Prvi stalež sačinjavali su prelati, a to su bili biskupi, opati, prepošti i glavari većih katoličkih redova - ako su ti redovi imali zemljišne posjede, upravno organizirane poput plemićkih dobara.

Drugi stalež sačinjavali su velikaši (magnati). Velikaši su bili grofovi i baruni te, po svom položaju, ban i župani. Svi su prelati i velikaši imali osobno pravo glasa u Saboru.

Treći stalež sačinjavalo je plemstvo. Plemići su sudjelovali u radu Sabora putem svojih predstavnika - iz svake županije bilo ih je po dva.

Četvrti stalež (od 1608.) sačinjavali su slobodni kraljevski gradovi i privilegirana područja. Svaki slobodni kraljevski grad imao je u Saboru po dva predstavnika. Od tri privilegirana područja (Turopolje, Draganići i Rovište) samo je Turopolje imalo pravo na jednog svoga predstavnika u Saboru i to je redovito bio turopoljski knez (komeš).

Kao članovima Sabora - najvišeg upravnog i zakonodavnog tijela u zemlji - sabornicima je bila zajamčena nepovredivost, uživali su prava po pisanim jamstvima (salvus conductus). Mogli su se slobodno kretati (dolaziti, boraviti, odlaziti, prolaziti), a da pritom nisu plaćali cestarinu, mostarinu ni bilo kakve druge takse. Obavljanje saborničkih dužnosti smatralo se čašću. Tu čast svaki je sabornik obnašao pretežno o svom trošku. Za vrijeme saborovanja (pod predsjedanjem bana) sabornici su dobivali zatraženu riječ, ali je bilo i spontanih upadica, pa i međusobnih verbalnih sučeljavanja koja su pokatkad prerastala u svađu. Predsjedavajući je prekidao verbalne duele, ukoravao, a po potrebi i kažnjavao novčanom globom koja se zvala "otkup jezika" (omenda linguae). Zasjedanja Sabora obilježile su i mnoge unutarstaleške i međustaleške nesuglasice zbog stava da je glas ili mišljenje predstavnika višeg staleža važnije od glasa ili mišljenja predstavnika nižeg staleža. Zanimljivo je i to da od 17. stoljeća nije više bilo dopušteno dolaziti naoružan na zasjedanja Sabora.

Svako saborsko zasjedanje bilo je potaknuto konkretnim pitanjima koja je trebalo razmotriti i u svezi s kojima je trebalo donijeti zaključke, a najviše je vremena u saborskim raspravama bilo posvećivano financijskim pitanjima.